Suze nisu samo kapi, one su tihi šapat duše, nevidljiva tjeskoba koja razbija mir i pretvara se u vječnost. Svaka suza nosi sa sobom cijeli svemir , bol, nježnu nadu, snagu da se opstane. Kad padnu, nisu znak poraza, već otkupljenja, tišina koja govori, tuga koja ne treba riječi.

One su potoci koji izviru iz najdubljeg kuta srca, noseći sa sobom ono što nikada nije rečeno, skrivene rane, potisnute misli. Kao vjetar koji donosi oluju, tako suze rasprše teret neizgovorenog, oslobađajući srce. Svaka kap je trenutak izbavljenja, čin hrabrosti da se otvoriš, da se suočiš s tminom i potražiš svjetlost.

Suze ne samo da brišu oči, već i dušu. Kao tiha noć koja mijenja ritam dana, one uklanjaju slojeve bola, vraćajući jasnoću umu i toplinu srcu. Njihova nježnost skriva moć , one su poput snijega što polako oblikuje planine, nepopustljive, ali ustrajne. I baš kao što snijeg čisti zrak, tako suze čiste srce, budeći ga iz stanja šutnje.

Ponekad, kad srce bude preplavljeno tugom, suze su jedini izlaz. Poput tihe zore koja se budi u magli, one nose u sebi tišinu noći i obećanje novog dana. Njihov pad nije kraj, već prijelaz, nježan trenutak preobrazbe. Svaka suza je most između oluje i mira, između tuge i nježnosti.

Suze su dragocjeni trenuci postojanja, oblikovani u boli, ali obasjani beskrajnim sjajem. Njihova tišina nije slabost, već snaga onih koji su se usudili biti ranjivi. Kada padaju, pričaju tihe priče o hrabrosti , o čovjeku koji je stajao pred vlastitim unutarnjim borbama, pronašao mir i nastavio hodati.

Ljudi koji plaču nisu slabi. Oni su junaci čiji su štitovi osjetljivost i sposobnost da prepoznaju i otpuste bol. Njihova ranjivost nije poraz, već snaga da ostanu u kontaktu sa životom, u svijetu koji često zaboravi koliko je važno biti živ.

Suze nisu kraj. One su jutro poslije sna, prvi dah u mirnoj šumi. U njihovom padu nije samo tuga, već tišina koja ostaje nakon svega, ona koja sve obuhvaća.

I u toj tišini, sve je na svom mjestu.

Matija Gerić