Stockholm 2

Osobne impresije, nastavak donjeg teksta. S time da je ovdje manje cinjenica a vise dojmova.

.

Prvo za sve kojima su Svedjanke oku mile, evo jedna svedska fotka

Kako se krecem unutar EU nitko me nije trazio nikakve osobne dokumente bilo gdje izmedju Njemacke i Svedske, samo avio kartu. Avion je bio prepun crnaca, koji su zapravo u Njemackoj samo presjeli. Nemam nista protiv crnaca. Najbolja prijateljica je tamnoputa a imam i jednu black love u svom ljubavnom dosjeu. Ali ovo je bilo stravicno. Premjestali su se svo vrijeme leta, tako da sam za vrijeme leta od sat i nesto imala kraj sebe pet razlicitih osoba?! Ocito je to bila neka cudna igra koju ja nisam razumijela, ono sto jesam – vecini je to bio prvi let, jako su drustveni i stjuardese nemocne da urgiraju su se sakrile u poseban odjeljak. Ja sam imala sjedalo u sredini, tako da sam se ustala milion puta jer bi muskarac lijevo od mene morao piskiti, kakiti, pozdraviti susjedu itd. Sebe smatram prilicno nekompliciranim putnikom, ne moram svakih pola sata na wc, dapace satima ne moram, ne prckam stalno po torbi, ne moram svako malo jesti i piti, ako idemo autom, ne moramo stati svaka 2 sata, uglavnom sutim i upijam dojmove, uzivam – ako mi situacija oko mene dopusta.
Ni u hotelu nisam od onih koji bi ovo i ono, te im je sok pretopli i kava prehladna i boja zida u sobi prenemirna - smjestim se, raskomotim i znam uzivati u svom drustvu, pola mojih putovanja ionako moram putovati solo. Jedino me smeta prljavstina.

Ali ovaj let mi je bio najgori u zivotu. Glavobolju dobijem jednom godisnje i eto ispucala sam svoj godisnji bonus. Od 200 i nesto sjedala bilo je troje bijelaca. Ili, znate onaj prostor oko sebe, nekih 20 cm, vaseg osobnog prostora (o.k. isti varira od kulture do kulture) i ocito je europski malo manji od africkog, tako da su me muskarac s lijeve i desne strane pri svakoj rijeci meni upucenoj doticali (to rade i medju sobom, zato nisam reagirala ali da me smetalo, je), nisu imali problem da nam se koljena naslone jedno na drugo ili ostale bliske susrete (unosenje u lice pri govoru) a kad sam dobila sok razlicit od njihovog, tip je uz rijec – interesting, let me try this one, uzeo moj sok i popio?! Jel smijesno ili tuzno ha? I smetalo me kad su se nalaktili svaki sa svoje strane, naivno sam ocekivala da mi kavalirski ustupe mrvicu mjesta. No kad su izvadili iz pretinca moj laptop ruksak, kao manji je od njihovih torbi pa nek si ja to drzim da on ima kamo staviti torbu – tad sam usprkos umoru, progovorila.
Molim vas da ne dirate tudju prtljagu, hvala. Uto dolazi stjuardesa i kaze liku – jos na ulazu sam vas zamolila da stavite vasu torbu ispod sjedala ispred vas – no lik se radio bedast. Na kraju se osoblje aviona ispricalo za iznimno kaotican let, a pri izlazu su rekle da im je ovo u visegodisnjoj praksi prvi ovakav let. I bile su neljubazne prema crnim putnicima, ocito i same frustrirane kaosom. Jesu, isti su mi isli na zivce sa svojim duracellom u guzici ali diskriminaciju jos manje trpim. Stjuardesa dijeli keks i padne joj na pod (ups) i ode. I tako trojici za redom. Oni ne znaju njemacki pa su valjda bedasti ne? Onda sam ju zamolila na njemackom da podigne sto joj je palo a njima donese druge kekse, uz najljepsi osmjeh koji sam mogla iscupati.



To je kao kad dijete razbije vazu a ti ga kaznis nakon toga za desetu stvar. Ako su bili glasni, trebale su smiriti buku a ne na drugi nacin pokazati frustriranost. Sto su se sakrile vecinu leta im i ne zamjeram, i ja bih da sam imala kamo.
Kasnili smo 40 minuta zbog toga seat jumpinga jer pilot nije zelio poletiti pod tim uvjetima. Onda smo propustili nas red poljetanja i tek tad imali problem.
Posljedica tog leta je bilo i 20-ak izgubljenih kofera. Moj je zavrsio u Dubaiu. Koferu je sigurno bilo ljepse nego meni taj dan u uzasno hladnom, kisnom Stockholmu (vrijeme se kasnije popravilo, a grad je predivan). Dakle moj je kofer dobio sunce a ja svedsku kisu, i nije neki deal ha?
Najvaznije stvari sam ipak imala u ruksaku – laptop, osnovnu kozmetiku (u onim malim bocicama od 50 ml-a), cisti donji ves. Prvo sam otisla na kavu i kolac, stres mi ionako nece pobjeci.

Jos u vlaku sam se skompala sa simpaticnom Indijkom, tako pristupacna i zanimljiva osoba, da bih saznala da je bas ona poznata profesorica cije sam knjige citala. U koferu koji si u njoj izgubili bio je i lap i njena prezentacija. Ponudila sam svoj, prije nego sam saznala tko je, poslije se vjerujem ionako ne bih usudila. Prihvatila je ponudu i rekla dva dana kasnije da joj se javim nakon konferencije jer bi rado objavila jedan tekst u suradnji sa mnom. Skoro sam pala sa stolca od toliko casti.
Sa hotelom sam imala srece, intuitivno bukiran a ispao super i to svega 5 minuta pjesice od kongresnog centra, vecina gostiju mora ipak koristiti podzemnu i to nekoliko stanica.
Docekalo nas je kazu za kolovoz iznimno lose vrijeme, a ja sam mislila da Njemacka ima uzasno vrijeme . Srecom su im ducani i nedjeljom otvoreni, pa sam otrcala po jaknu. I razmisljala sto da radim sa svim onim laganim stvarima kad mi jednom kofer i dodje.

Dakle jakna – usla sam u ducan i rekla, molim jednu jaknu za stockholmsko vrijeme, zena se nasmijala i otisla po jednu vjetronepropusnu. Onda sam ja zavapila – but it is august, na sto je ona samo rekla – sorry.
Uglavnom jakna je tamno zelena (zeleno mi stoji dobro), ne izgleda kao one unisex vjetrovke (ako ima ista strasnije od toga onda su one partner-look varijante) – nego je fino strukirana, sa reverima, od onih koje obucete i kazete – gdje da platim?

Svedjanke su vrlo vitke, plave i ljubazne. Nisu posebno lijepe. Barem ne kao u onim filmovima. Ili ovdje
Nisu dotjerane, uglavnom casual obucene (i na konferenciji ih se lako po tome prepoznalo), duge kose ali neobicne pomalo istrosene koze lica, mozda od silnog vjetra? Ali nekako bas grube koze lica.Tako da su Istocno-Europljanke zene definitivno na vrhu liste atraktivnih i skockanih. Ima jako puno crnaca koji ovdje zive. Prelijepih crnaca.
A poradi nekih proslih iskustava, znam u medjuvremenu i prepoznati iz kojeg dijela Afrika poticu. Svi su JAKO ljubazni. Jedan Sved me odveo skroz do ducana koji sam trebala, dobrih 15 minuta je pjesacio sa mnom, prvo sam mislila da mi je usput, a poslije skuzila da mi je iskljucivo isao pokazati put. Svedjani su definitivno opusteniji narod nego Nijemci.

Zenskica gdje sam svaki dan kupovala kekse (znam znam ne posebno pametan potez) bi me na cesti pozdravljala jel mi je nakon prve kupnje upamtila ime. Jako ljubazan narod.
I pitam gdje u ducanu stoji voda i donese mi odmah pet boca na izbor, meni neugodno, kazem mogu i sama, ne ne ona ce to i jel jos sto trebam. U Njemackoj ovo necete dozivjeti. Iako su tamo cijene nize, sto ste sjevernije krecete po Europi to su cijene vise, Danska je jos skuplja.

Svedjani kazu da ne mogu zivjeti bez Knäckebrot-a, . Evo ovog ima ovdje u svakom ducanu, Svedjani slobodno dodjite u DE.



Neke cijene – kava i pola sata interneta u gradu, 3 eura. Grad jest skup. Kod glavnog kolodovora je odmah centar i shopping ulice. Sto se jezika tice, tko zna njemacki, razumijeti ce donekle i svedski. Tipa Jacka – Jacke. Vi har öppet – wir haben geoffnet. Svidjaju mi se reklame na TV-u jer odmah pokazuju cijenu proizvoda.

Mjenjacnice uzimaju proviziju za svako mijenanje novaca tako da je vise isplati promijeniti vece kolicine novaca odjednom. Tecaj 1 euro – 0,92 SEK.

Na dvije ceremonije je bio princ Willem Alexander i princeza Victoria pa sam se salila da frendicama da cu sve uslikati i prodati trac novinama u Njemackoj, pa da opalim neki business.



Povoljan ducan bi bio Willy:s, nesto kao Lidl. Zanimljivo mi je bilo i pakiranje marmelade, to dodje kao dopunsko pakiranje ako vec posjedujete teglicu (na njemackom Nachfüllpack, koji pojam bi uzeli na hrvatskom?) pakiraju je po pola kile u crijevo, kao pastetu. Naravno da sam morala to poblize promotriti i slikati dok me neki tip sa strane cudno gledao.

Za rucak smo dobivali uglavnom odlicnu ribu, kako Nijemce nisam uspjela odmah naci, prikrpala sam se ekipi iz Ugande i bili su super drustvo. Trebalo mi je i mrvicu hrabrosti otici solo na nesto gdje ima 2000 polaznika iz cijelog svijeta, jer najvise usamljeni se mozete osjecati bas u gomili – ali moje komunikacijske sposobnosti me ni ovdje nisu iznevjerile. Bila sam nesigurna i kakav mi je engleski, jer ga ne koristim na svakodnevnoj govornoj bazi - ali sam se ugodno iznenadila. Jer su isti hvalili drugi sugovornici i obicno bi ostali iznenadjeni kad bih rekla da ipak jesam iz Europe. Jezicni sam kameleon. Gdje me stavite tu cu progovoriti relativno brzo. Radim dnevno na 3 strana jezika, cetvrti ucim a svedski mi se toliko svidio da bih rado i njega jednog dana naucila.
Najbolje obuceni su bili muskraci iz Afrike i tradicionalno Azijatkinje u svojim fensi smensi dizajerskim outfitima. Najslampavije obuceni Svedjani – no ujedno vas nece cijeniti po tome sto imate na sebi, nego u sebi.

Grad nije pretjerano velik i pomalo je usporen. Nema njemacke uzurbanosti, sve je mrvicu sporije.
Uvijek odem u lokalnu trgovinu zemlje u kojoj boravim – zelim probati lokalne proizvode, kozmetiku i slatkise. Malo cijena iz supermarketa, dakle cijene nize nego recimo u department stores u centru. Dokoljenke najlonke 3 eura. Probiotski sok jedna litra 2,50 eura. Plasticna vrecica 0,22 centi. Kolaci sa kokosom – komad 1.50 eura. Krema za ruke hth+cederroth sa ureom i mlijecnom kiselinom 4,50 eura. Cokolade za zakonitog po 2 eura.
Jogurt, 150 grama, obican – 1,10 eura. Mali Nescafe 200 grama 5 eura. Kotlet kila 6 eura. Banane kila 1,30. Lammstek (vrlo slicno njemackoj rijeci) kila 10 eura. Skampi 23 eura komad. Wiener (je bas tako se i na njemackom zovu) paket 4 eura. Skinka (Schinken) – 100 grama 2 eura. Philadelphia namaz 2 eura pakiranje. U Njemackoj je 1,30. Colgate pasta za zube 3 eura. Sitnu lovu vam vraca automat, kao oni za kupnju limenki iz automata, ispadne ostatak u zdrijelo, nema da vam ne vrate i zadnju lipu. Calgon Powerballs za sudjericu 30 komada 5,80 eura.



Posebno zahvaljujem svim predavacima koji su imali prezentacije zutim slovima na bijeloj podlozi. Zbog njih vjerojatno moram po novu dioptriju.
Nestle je isto bio prisutan u sluzbenom dijelu i poceo je sa hvalisanjem sto oni rade, PR uzeo maha, dojadilo mi do te mjere da sam htjela izaci usred tog "usta moja hvalite me", kad se javila ministrica za obiteljska pitanja jedne africke drzave gdje su prouzrocili mnostovo dojenackih smrti time sto su prvo besplatno podijelili medju zenama mlijeko u prahu a nisu mislili na to da ce se isto spraviti sa zagadjenom vodom, za posljedicu su bebe umrle. Sto se ne bi dogodilo da gladni profita Nestle nije pokvario prirodno i zdravo majcino dojenje. Jose, CEO, je tako dobio po arogantnoj njusci, da sam sigurna da ce ostatak tjedna biti nevidljiv. Iako sam vec ustala da izadjem, sjela sam natrag i smjeskajuci se gledala u smjeru govornice. Poslije mi je na pauzi za kavu zelio udijeliti neke give away sa logom firme. Nije bas da su se ljudi tukli za iste. Zahvalila sam se i odbila jer da ne reklamiram firme upitnog moralnog zaledja. Cak ni kad me plate a on bi jel besplatno. Gospodin je privatno iz vrlo siromasne zemlje i slozio se sa kritikama ali sluzbeno mora sutjeti. No ja ne moram. Jos se nisam prodala industriji. Jos smijem reci svoje misljenje.

Pitanje – sto radite sa svojim kongresnim torbama? Ima ih u podrumu, uredno slozenih u plasticnoj kutiji, sto mojih sto njegovih. Ova zadnja je cak i relativno schick, siki miki laptop torba sa integriranom, nista manje siki miki bocom za vodu. No znam da ni nju necu nositi okolo jer ne zelim logom svima dati na znanje cime se bavim.

Za prijem u gradskoj vjecnici (city hall) sam odlucila usprkos hladnoci, obuci haljinu i stikle – makar crkla. Jer sam istu i spakirala zbog te veceri – predivna siva svilena haljina, ultra jednostavna, do koljena, sa ladja izrezom i sa tankim crvenim remenom, iste boje i stikle. Pred hotelom sam upitala dvojicu nelose izgledajucih muskaraca jel znaju kako da najbrze dodujem do city hall. Da ne znaju ali zna taksi kojeg su upravo pozvali (imala sam svo vrijeme voznu kartu i mislila sam naravno ici podzemnom) i da jel bih htjela da se skupa odvezemo. Dakle namigusa se udobno smjestila i pomislila kako ipak treba i malo srece u zivotu. Lakonoga i u dobrom drustvu dosla sam na prijem – pratioci su mi punili tanjur (sa svedskog stola ) i casu. Poslije se ispostavilo da su to bila dva mlada finska inzinijera. I obecali mi neke papire do kojih inace ne mogu doci a trebaju mi za rad. Poslije smo otisli na jos jedno pice u grad, na samoj vodi. Jako ugodni likovi. Otpratili su me i do hotela "da mi se nesto ne dogodi" iako je njihov hotel bio na drugoj strani mosta, zahvalili se na drustvu. Eh. A cak sam se dvoumila, smlavljena od dana, jel uopce zelim otici.

Sljedeci dan na noge lagane. Naime javio mi se jedan institut u kojem sam radila i ponudio mi honorar ako im protokoliram jednu session. Razveselila sam se ponudi jer smo financijski optereceni zivotom u dvije razlicite savezne drzave a i jer sam naknadno saznala da su ovdje pristutni neki ljudi bas sa tog instituta i njima nisu dali taj job – ja znam i zasto, jel znam kako rade ali eto bilo mi je drago da i drugi to vide. Tu bi bila poveznica sa pricom o elokventnosti.

Od aerodroma do grada mozete busom za 10 eura, vlakom za 20. Vlaku treba 20 minuta, busu sat i nesto sitnog.
Trazila sam drustvo za malo setnje u pauzi za rucak i javila mi se jedna simpaticna Afrikanka u njihovoj tradicionalnoj haljini i turbanu, meni posebno zanimljivo za vidjeti. Tako smo isle malo po gradu, pa je pitala jel bi joj mogla pomoci oko kupnje kreme za lice (oh da, bih) i sjele kasnije na sok. I isprica mi da je u drz. vrhu te i te drzave i to jedna od tri glavne osobe u zemlji – skoro sam pala sa stolca. Zato volim Afrikance. Jedan Europljanin bi se drzao (da ima takvu poziciju) tako kruto i ustogljeno i nosom parao nebo da bi to strava bila.

Sto mi se jos svidjelo? Bicikli posvuda, bicikli su poplarno prijevozno sredstvo. Ljudi koji mogu za kesh kupiti novi auto ali ne moraju a pogotovo kupiti na 10 godina kredita auto koji si uopce ne mogu priustiti. Je ovo jest kritika nekih hrvatskih obicaja, cisto za slucaj nedoumice.

Neki ulovi

, tkz t-shirt grudnjak, nista se ne ocrtava ispod majce, sto je nazalost sa cipkom slucaj, pa ispada da imate grudice po grudima. A za dane kad ne nosim majcu, ovako nesto.

Zelim si ovako divnu stolicu za citanje, u DE su uglavnom neke zemljane boje, sto nije moj stil.



Opet malo grada.





Sa mnom se sprijateljio zanimljiv, visok i odlicno gradjen Tanzanijac, Richard koji radi na fakltetu na slicnom podrucju kao i ja. Vrlo komunikativan i duhovit, uljepsao mi je mnoge slobodne trenutke jer me nasmijavao (obicno ja tako djelujem na druge) po citavu vecer i dao mom boravku u ovom gradu jos jednu dodatnu boju. Recimo, svi odemo na cugu u jedan zamraceni romanticni kafic i kaze on daj sjedni do mene – i ja kazem, pa ne vidim gdje si, mrak je nis ne vidim daj se barem nasmij da nesto bijelo ugledam u kutu u kojem sjedis. E sad svaki prosjecan iskompleksirani lik bi se na ovo vjerojatno uvrijedio, ali on je prasnuo u smjeh i nastavio salu na racun moje boje kose, da nema frke, da ja i u mraku svijetlim .

Zanimljiva mi je bila i obitelj (Nizozemci) koji bi pri dorucku u hotelu svaki napravili sebi dva super size sendvica, nakon sto su prije toga vrlo obilno i dugo doruckovali, uzeli jogurte namjenjene gostima i potrpali u svoje ruksake te napunili svoje sportske boce za vodu sokovima sa bifea, tako svatko po litru. I tako svako jutro. Eh takvi na kraju u zivotu uvijek zavrese sa malo, jedna je stvar racionalno raspolagati sa novcem a druga uzimati ono sto bi trebao biti dorucak svima nama i time si osigurati zderacinu za ostatak dana.
A treba uopce i doci na takvu ideju ne? To sto ih je osoblje dvaput upozorilo nije ih nimalo smetalo.
Taj dan mi se posebno zurilo i zeljela sam popiti kavu i sok i otrcati dalje, ali lik je drzao bocu za sok u jednoj ruci, u drugoj tri sportske bocice i punio, na moju molbu da si natocim casu i nestanem nije reagirao – eto, nisu Balkanci (koje ponekad i nezasluzeno bije glas neodgojenih) ali su seljacine.

Stockholmcani jako vole slatko, nude i jedu slatko na svakom cosku, mladi, stari, oba spola a i oni izmedju. Recimo zalejedjeni jogurt sa toppingom od raznog voca vec prema izboru. Imaju jako fini sladoled.

Suvenire ne kupujem nikad, barem ne one klasicne ali kupim zacine, posebne cajeve, posebne cokolade, to su moji suveniri i klasicno – za mene jedan CD etno glazbe drzave koju posjecujem.
Navikla sam na multi kulti i na sraz kutura, jezika i boja koze, ali Stockholm je u ovome ipak raznolikiji.
U smislu da ima vise ekstravagatno obucenih osoba, ali mislim zaista ekstravagatno. Stockholmcani u vecini slucajeva ignoriraju crveno na semaforu sto je mene (oni koji me znaju mogu sad naravno prasnuti u smjeh) ipak iritiralo.
Grad je pun ducana sa suvenirima koji su uvijek kad bih pogledala bili prepuni, unutra zagusljivo i stresno, uzas. Za iste novce sam u miru kupila svoje "mitbringesel" u simpaticnom unikatnom ducancicu gdje umjetnici sami rade i prodaju istovremneo, lijepo mozete procaskati, jako ugodno iskustvo.

Grad je pre pre divan. Jedno popodne sam unajmila bike i prosla po gradu, toplo preporucam, zaista jedinstven nacin za obici grad brzo i zaviriti u kuteve izvan utabane staze slonova.

Sto mi se jos svidjelo? To da je grad prepun slasticarni i salad-barova. Tako da nije pitanje da li se ovdje vracam nego kad sljedece godine. I tad planiram na savjet jednog iskusnog gosta ovog grada – bukirati na jednu noc perverzno luksuzan brod tj. sobu u istome, to je zapravo vrlo luksuzan cruiser – pet plus zvjezdica, sa bazenom, jacuzzijem, kinom, plesacicama, platite nocenje – izvezu vas daleko na balticku pucinu, tamo odplesete i otplivate u noc i ujutro doruckujte u jednog od najljepsih luka na svijetu.
Nocu je divno osvijetljen i zapravo taj kontrast malih brodica i divovskih, svi u istom kanalu, da nisam vidjela sama, pomislila bih da je fotomontaza. Nazalost mi nocne fotke nisu ispale dobro.

Jos cijena – moj chips sour cream and onin je kostao 2.50 eura ali imajte na umu da sam ja u stanju pojesti besramne kolicine istoga. Sto me nije sprijecilo testirati 5-6 odlicnih restorana u gradu, bi i vise ali vecina obroka je bila organizirana unaprijed.

Za one koji na budgetu i zele na brzinu nesto prezalogajiti – kod Gl. kolodvora ducancin seven/eleven nudi odlicne toasteve po samo 5 eura, sto je za ovaj grad maltene besplatno.

Kod Junibackena i Vasa muzeja (vidi prosli tekst) je veliki luna park, da, ja sam jedna od onih koji se usprkos odavno podmakloj punoljetnosti na tome voze i gustaju do besvjesti. Iako – nikad vise ne idem na onu strahotu gdje te sa 15 metara visine ili vise bace u kosari dolje, e to vise ne moram ponoviti.

Nocu grad ostavlja poseban dojam, preporucam neke od kafica na vodi, uzivati u casi dobrog vina (osrednja cijena je 12-15 eura po casi) i gledati kako grad usporava svoj uzurbani ritam i polako se priprema za san.

Oni koji redovito prate moje putopise znaju da je barem pola ali cesto i veci dio zapravo osobne impresije. Dakle u subotu na putu do mjesta gdje smo imali dogovoreni izlet, u podzemnoj slusam njemacku obitelj turista kako strateski promisljaju (oh da, upamtite da vas uvijek netko razumije, pa i ako pricate njemacki usred Skopja ili hrvatski usred Kine), dakle misleci da ih nitko ne razumije – kako da se ostatak boravka svercaju, jer kontrolora nema ali tesko da uopce mozete uci u stanicu bez vozne karte, u tome je caka. I onda mi se obrate na engl. jer mi je oko vrata visila moj VIP iskaznica i na engleskom napisano iz koje organizacije dolazim, to mi je ujedno bila vozna karta. Kao funny thing, to sa sistemom karata ovdje. Obratila sam im se na njemackom, na njihovo zaprepastenje i rekla – jedina funny thing je da Nijemci pri dolasku u inozemstvo dobivaju sindrom pusteni s lanca. I rade stvari koje se doma nikad ne bu usudili.
Oni koji prate prosle putopise sjetiti ce se dogodovstine iz Tunisa i bitke oko lezaljki za sunce. Uglavnom, ta obitelj je bila skupo obucena, sa vrlo skupim satovima i smisljala je intenzivno kako prevariti za nekoliko eura grad koji ih je tako prijateljski primio. Ja to ne razumijem. Pa onda cu imati jedan par cipela manje u ormaru, ali necu na takav nacin stedjeti.

Uglavnom vodu mozete piti iz pipe, Stockholmdjani su jako ponosni na cinjenicu da imaju jednu od najboljih voda za pice na svijetu. I Evian se pred ovom vodom moze sakriti. A nije puka reklama, posjetila sam gradski vodovod i vidjela ocitane vrijednosti probe.

Vise razina ulica - Sergels Torg.

I jos nocne verzije.

Malo me podsjeca na onaj neboder koji je kao saka u oku na trgu u zagrebu

I naravno i najljepsa destinacija vam moze biti ruzna ako ju posjetite u pogresno godisnje doba.

Mozda mi netko moze odgovoriti na pitanje koliko kosta kubicni metar vode u Zagrebu?

Kroz cijeli grad su samoaktivirajuce brane koje bi u slucaju izlijevanja ulja u balticko more, zastitile gradska jezera od oneciscenja. To su u proslom tesktu opisane Schleuse.

A da ljubav prema kozmetici nikad je spava je dokaz fotka FACE Stockholma iz proslog teksta (jedna u postu i jedna na linku), nazalost zatvorili su dvije minute prije nego sam ga nasla. Mozda je i bolje tako. Pisala sam vec o toj vizazistickoj liniji.

Direktno na vodi je i American Bar gdje mozete pojesti zaista sva jela koja cete dobiti posluzena u USA ili barem 40-ak najpoznatijih. S druge strane iste zgrade je popularan scenski kafic Friday. Predlazem uci poslije 21:00 tad je prava atmosfera.

Svedski fast food – Max. http://www.max.se/

i slastice.

Ovdje mozete pogledati MAX video reklame http://www.max.se/campaigns.aspx?page=reklamfilmer&filmid=8

Slikala sam se sa nekim zaista vaznim UN facama, tako da ako ove zime odem do New Yorka, imam privatno vodjenje kroz UN a i kroz grad, zatim jedna simpaticna "sluzbenica" Svjetske banke dolazi uskoro u moj grad i tu radi mjesec dana i odlucile smo se naci i izaci skupa preko nekoliko puta, jedva cekam ponovo vidjeti sve te divne ljude koje sam upoznala. Fotke sa njima idu naravno iskljucivo na mail dalje. I ljepoticu iz SB, zena je takav komad , te divna duga crna kosa, te lice dostojno naslovnica, drzanje savrseno, tako da obara tezu da su uspjesne zene koje su sefice nekih 200 muskaraca u jednoj od najjacih svjetskih organizacija jesu – bezlicne, punije i dosadnog izgleda.

Djutic prica o zenskom napitku For Girls only.



Mislila sam kupiti nesto fino za sljedei pidjama party. Ugledam tu pink bocu, uzmem dvije. Na blagajni me rastuze sa svedskim zakonom. Ne smiju prodavati alkohol na aerodromu za gradjane EU-a. Traze vas boarding kartu, znaci nema muljanja. Rastuzeno ju zamolim da mi barem proizvodjaca zapise (s mene visi ruksak i dvije vrecice koje nosim jos iz grada). Kaze da ne moze jer ne zna ime proizvodjaca. Drzi bocu u ruci. . Kazem joj da je ime proizvodjaca na boci - ona iskreno sokirana tom cinjenicom sad konacno zapisuje ime. Nazalost ovo za pica ne pise na ulazu pa tako vidite stalno zbunjene osobe kako im oduzimaju pica na bklagajni.

A sad da vam i odam tko je onaj dobroizgledajuci muskarac sa slike u prethodnom tekstu. On je inzinjer u gradskom vodovodu koji nam je objasnio sistem opskrbe vodom, imam dozvolu za objavu fotke i da – zaista je dobro gradjen, vidite dobro . A pride je i duhovit, jako duhovit. I na svako moje skakljivo pitanje u vezi samog pogona uspio je odgovoriti sa sarmom.

Obicno su stanovi na vodi, barem u Njemackoj ekstremno skupi (stanarina je tri puta skuplja nego samo kilometar dalje od vode) ali ovdje je sve na vodi i divni eko - stanovi (o pasivnim kucama sa gotovo nula potrosnje energije sam pisala) su priustivi.

Izlet na Fjäderholmarnu (vidi slike prosli tekst), mali otocic, majusni (jedan od 24 000 otocica ovdje) gdje se dolazi za pola sata voznje brodom ili privatnom jahtom (ovdje ima preko 500 privatnih jahti i imaju i ljudi koji nisu basnoslovno bogati) mnogo brze, dodjete u predivnu prirodu, pojedete, popijete pice i vratite se u gradsku vrevu.

No da, definitvno ovdje voze stare i pomalo istrosene bicikle, kakve u Njemackoj nitko ni ukrasti ne bi zelio.

Kolaci:

Dakle kolaci su im da umrete. Na licu mjesta. Ili kako da ih plasticnije opisem, vratila sam se sa dvije kile vise. Pedaliranje mi ne gine. Mojim venama je kolao sav taj maslac i secer, niks low fat ali vrijedi svakog grama.
Muffinsi su jako popularni, jako. Veliki su i u svim mogucim okusima i toppinzima, od bijele cokolade svi, unutra sumsko voce, od mrkve. Svaka slasticarna ima barem nekoliko vrsti istih. Muffin i kava je 6 eura ili navise.

Taman kad je sluzbeni dio zavrsio, dani su postali suncani i topli. Naravno da cu pokazati fotke kolegema koji su se ranije vratili he,he.

Vikendom svi doruckuju vani, preporucam kavicu u starom gradu oko podne. Brunchevi su omiljeni, od svega fino i pomalo, bas na nacin koji volim. U ovom gradu sam vecinu vremena bila on my own i uzivala, grad i ja, ja i grad.
Shoppingirala sam sve skupa sve te dane sat vremena. Jos se frendica cudila da sam stigla od grada to sve vidjeti u to malo slobodnog navecer i dva slobodna dana koja sam si ekstra uplatila. Je, ali ona se doma vrati sa po 5-6 punih vrecica, a ja shopping svih tih poznatih marki imam i doma, ljepse mi je bilo sjesti uz vodu i piti kavu dva sata.

Vrece za smece, vide se obicno ujutro po gradu



sa legendarnim toplim sendvicima.

Bi ali ne dam 500 eura za stolicu. Jos lijepih stvari ima ovdje, dizajnerski shop namjestaja.



Subotom smo vidjeli kamion (vise njih, ali nisu pripadali skupa) kako se vozi kroz grad, a na prikolici ekipa partija svjetski. Smijesak mi nije silazio jos nekoliko ulica sa lica.

Ovdje cete naci i najmastovitinije gumene cizme ever, logicno, jer – cesto cete ih i trebati. A kako sam vec treci dan za redom dobila mokre cipele i hlace do koljena, sad je jos samo pitanje koji model a ne da li ili ne.





Za klince ima naravno puno veci izbor ali ja eto odbijam hodati mokrih nogu po svijetu (jucer je padalo citav dan bez pauze) i odbijam nositi sive ili maslinaste cizme. Prijedlozi i linkovi dobrodosli.

Morate paziti jer su ulice na vise nivoa, tako da mozda trazite ulicu koja je upravo ispod vas. Dio toga se vidi na fotkama.

I nece raditi grimanse jer ste potrosili sve krune, a ugledali ste preslatke spangice pred odlazak na aerodrom koje morate imati i platite tih par eura karticom.

Meni je zao gledati koje silne turiste Hrvatska gubi svojim stavom o istome. Mnogo eurica. Jer ne zele shvatiti da more i riba nije dovoljno da masno naplate aranzmane. A od konkurencije ne zele uciti. I ako se netko osjeti povrijedjenim time sto ja opet napadam Hrvatsku – tih osoba mi nije zao. Zao mi je hrvatske privrede koja ne uzima svoj dio kolaca zbog inertnosti nekih zaposlenih u turizmu.

Mnogo prijatelja i neke poznanike sam poslala na ljetovanje u Hrvatsku. Priroda im se jako svidjela. Osoblje uopce nije i ne misle se vracati. Kad neki ugostitelji cuju da turist ne prica hrvatski, odjedom vrijede druge cijene na jelovniku, ovo se i meni osobno dogodilo, samo nisu znali da ipak i hrvatski znam samo sam bila u grupi gdje su sve bili stranci i bilo mi je logicno da pricam na drugom jeziku. Dakle cijena se zna promijeniti ovisno koliko ugostitelj procijeni da je platezna moc drzave iz koje turist dolazi. A ako bi "samo" popili pice a restoran je ionako prazan na faci konobara cete iscitati - odlazite skrtice. To su nekome sitnice, ali gost koji je navikao na dobro i to moze platiti, se vise ne vraca.

Jos malo grada i multi level ulica:



Ovdje se muskarci ne boje da ce ispasti pickice ako za gl. prometno sredstvo imaju bike, za posljedicu nemaju pivski trbuh i lijepo su trenirani.









Tko ima vremena isplati se posjetiti sve skupa u recimo roku 15 dana, da imate barem 2-3 dana po gradu i ostatak za gust bez pressinga. Kopenhagen, Oslo, Stockholm i Helsinki leze na vodi i odlicna su ruta za posjetu sjeveru. Ukoliko se odlucite izmedju tih gradova na transport brodom, necete pogrijesiti. Agencije nude pakete gdje se kombinira vlak i brod.

Koji su jos dojmovi o gradu? Promet je gori nego u DE, losije voze i manje postuju prometna pravila. Pjesaci svi idu preko crvenog. Zene nose duge kose, balerinke, tajce i idu u solarij. Tako i izgledaju.

Jako ugodno mjesto za kupnju darova, ljudi koji ih rade i prodaju tamo.



Ovi konjici na slici su recimo tipicno svedski suvenir.



Svedski aerodrom i svedski dizajn, slika ispod je automat za kupnju voznih karata. Kao sto vidite prihvaca sve moguce oblike bezgotovinskog placanja.





Da ima budala na svim razinama, pokazuje i situacija kad je na podiju (sastanak na razini UN-.a, jako jako formalan sastanak) chairman odgovorio na mobitel USRED govornikove prezentacije i jos se pokusao nadgalasati sa istim. Svi gledamo u soku. A inace velika njuska na svj. politickoj sceni. Studentica zaduzena za ovaj dio programa (vise da unosi reda medju goste nego medju panel team ) je uz facking unbeliveable komentar, isla zamoliti da prekine. I ne zaustavlja predavaca, pogotovo kad je svaki imao samo 10 minuta da predstavi citav svoj projekt. A lik je bio previse lijen da izadje iz dvorane, te ima muda zbog iste terorizirati ljude u dvorani. Odmah od mene dobije etiketu, odmah.

Link na na Eisbar u gradu.

Poneka aerodromska zgoda: Kupila sam za pokloncice fine aromatizirane doze sa secerom (kupila u onom art ducancicu gore). Grozim se tipicnih suvenira i tipicnih suvenir shopova jer tamo zbog krda koje nahrpi i ispretura stvari niti ne mozete dobiti neku uslugu. Dakle simpaticna mlada umjetnica je prvo pohvalila moj parfem, jel bi joj mogla zapisati koji je - bi. Pa caskajuci uz opusteno razgledanje kupila sam ponesto. Bas lijepo iskustvo. Uglavnom na aerodromu prvo vadi lap jer ne vide jel mozda izmedju stranica nesto sakriveno, otklapam ga. A jedva sam ga utrpala unutra. Krene sluzbenica vaditi te secerice, da nek ja otvorim te metalne doze. Necu. Zasad se jos smjeskam. Prvo, imaju onu higijensku naljepnicu i kad se ona polomi, to vise nije higijenski poklanjati dalje. Opet ona da otvorim. Pokusavam. Ne mogu otvoriti. Da ce ona ona. Ajde. Kozo.
Pokusava otvoriti, da ne ide. Ma da? Pokusava milom pa silom, ja ju gledam sad vec sa neskrivenim zaprepastenjem. Trazi muskog kolegu do nje da joj pomogne. On nece. Kaze joj da me pusti proci, i jos nesto sto ne razumijem. Ja joj kazem - dok se vi mucite sa mojim secericima, pravi kriminalci prolaze mukte. Ona kaze nezadovoljno - to mi je i kolega rekao. Eto sto malo secerica moze prouzrociti.

Pod dojmom madridske nesrece trazim na salteru mjesto do izlaza za nuzdu. Da ne moze, jer su puni i jer su se ljudi jos jucer uchekirali. I jos mi kaze - a u Madridu se ionako izlazi za nuzdu nisu otavarali - tak vam je svejedno. Na moj zaprepasteni pogled (socijalne vjestine nula bodova) kaze sa ipak mrvicu vise empatije, no Lufthansa je ionako prilicno pouzdana firma.

Ne zelim ni zamisljati sto su prolazili ljudi koji su zeljeli prije poljetanja izaci iz aviona a posada im nije dozvoljavala, jer bi to narusilo ugled zrakoplovne kompanije. I onda se avion zaista srusi. Uglavnom smisao za business se razvije na najneobicnijim mjestima, pa je tako jedna ponosna vlasnica sjedala kod izlaza za nuzdu dosla do mene i rekla da mi svoje velikodusno ustupa ako joj dam 100 eura. Inovativno ne?

Volim letjeti, letim rado i cesto ali ovo je bilo prvi put da sam imala neugodan osjecaj u trbuhu. Iako me prijateljica prije poljetanja tjesila na mobitel, sad si sigurna, sad su svi na oprezu, brini se kad se dugo nigdje ne dogodi nesreca, to znaci da je neka za ocekivati jer su se malo uspavali.

Moram priznati da su mi zato kod chek ina progledali kroz prste. Smjela sam uzeti jedan kofer od 14 kila. O.k. s time sam otisla. A vratila se sa 9 kila pride. Sve materijal za posao. Pravili su se da nisu vidjeli.
Da, onda je let kasnio pola sata i nitko nam nije objasnio zasto smo odjednom letjeli SAS-om. O.k. sve je to dio Star Alliance-a ali ja sam platila Lufthansu. I obrok. Ovdje sam dobila ponudjeno da si platim neki socijalisticki sendvic i filter kavu (ne pijem ni mrtva) 6,50 eura. Odbila sam i jela svoje müsli plocice i pila svoj zdravi sokic. Pri podizanju prtljage sam vidjela da je kofer ostecen i da je digitalni fotic strgan. Taman sam se latila mobitela da gosci potvrdim da se vidimo ujutro i da se jako veselim posjetu (i da nikad vise ne dodje na tako kratko, no to u medjuvremenu zna i sama ) kad idem pogledati stanje kofera. Fotic izvan futrole, baterije na dnu kofera, futrola (koliko su jako morali udariti kofer da se futrola otvori i fotic izleti van?) u drugom dijelu, memorijska kartica u trecem.
Odmah sam to isla prijaviti. Zena me neljubazno gleda i pokusava me otpraviti doma i kaze da od doma to sve prijavim. Pa kako cu onda dokazati da se slomilo u letu? Mogla sam i doma strgati naknadno, ne, i samo se smisliti da je let kriv? Komentira ona tako - ah pa ta sitnica, sve to bagatelizira, pa imate los kofer (imam samsonite skup kofer koji je prosao sa mnom pola svijeta i nije zakazao) pa mi onda kaze da je to zato jer kofer nisam zakljucala?!? A jesam, uvijek to radim, cisto radi toga jer se onda ne moze usprkos udarcu sam otvoriti. Pa onda da su mi ga mozda pregledavali na aerodromu i otvarali. So what? Od pukog pregledavanja kofera se ne slomi jedan dio istog i ne slomi se digitalna kamera zar ne, a uostalom nasla bih i papiric, koji stave ako otvaraju kofer. I da bi mi nadoknadili stetu da sam platila Lufthansu. Tu je stisnula pogresan gumbic. Moj rospija gumbic.
Bila sam jako jako umorna, trebalo je jos doci do doma, muz radi u drugom gradu i nisam zeljela da prelazi te puste kilometre da bi me pokupio sa aerodroma kad imam direktni vlak do grada i vozim se 15-ak minuta, tu negdje. I vlak ide svakih 15 minuta.
Nije zeljela popustiti, pa sam rezignirano ukljucila modus rospije. Odjednom je islo. Ja sam uvijek prvo ljubazna, pa ako ne ide, mogu i drugacije. Rekla sam joj - slusajte gospodjo Schiller (pisalo je na znackici) - ili cete vi napraviti zapisnik stete ili ce to napraviti vas sef. Meni je posve svejedno. Ali vasem sefu nije. I ne zeli raditi vas posao.
Umorna sam, gladna i drzim dva dijela jednog fotica za koji mi vi tvrdite da nije strgan ????

Odjednom se raspisala kao da ima duracell bateriju u guzi. Slova nisu mogla tako brzo iskakati kako brzo ih je zeljela proizvoditi. I njoj i meni je bilo jasno da bih isla do sefa. Nikad ne prijetim uprazno.
Nakon toga sam otisla u jedan od solidnih hotelskih restorana (nas aerodrom je medju najboljima na svijetu) i pojela marinirani odrezak sa salatom, popila dvije Kombuche i shake od malina i isla se doma strovaliti u krevet.

Da ne spominjem kako uska sjedala je imao SAS , tip do mene nije stao u sjedalo. Ne znam sto su ucinili s njim.

Uglavnom, zavrsetak nece biti poetski ali znate sto je najbolji osjecaj od svega? Doci doma i sjesti na vlastiti wc. Koji gust.

Dodajem fotku marmelade, dodatno punjenje, za Rusulicu.



A ovim putem pozdravljam i Garu Lajavca , novog clana obitelji frendice i muza joj, cije sam fotke dobila na mail i nad kojima slinim vise puta dnevno, pesek je prepredivan, klupko nijeznosti i ljubavi i zaljubila sam se na prvi pogled. Saljem mu poljupac posred njegove male njuskice.


Post je objavljen 04.09.2008. u 17:11 sati.

http://blog.dnevnik.hr/jja/2008/09/1625310538/stockholm-2.html