Impresijama na impresije - ili od dobrih vijesti do zvijezda

Čitala sam nedavno, ne sjećam se točno gdje, da blog izvorno nije bio ono što većina blogera, uključujući i mene, danas podrazumijeva i uređuje pod tim nazivom, nego dnevnik čitanja na Internetu ili drugim mrežama. Pa evo kako bi izgledao jedan moj brzopotezni upis u jednom takvom dnevniku.

Najprije sam čitala, u papirnatom izdanju Globusa, kako je Boris Dežulović čitao intervju s Isusom Kristom u Dobrim vijestima, a mi ga možemo čitati u internet izdanju ovdje. Nedugo potom, u Jutarnjem listu, tiskanom izdanju, u rubrici Tjedan u 10 pitanja objavljen je intervju s onime tko je intervjuirao gospodina Krista – gospodinom Tomislavom Zorićem. U tom intervjuu imamo priliku pročitati deset pitanja i odgovora koje su, prema grafičkoj opremi barem, prikazane kao Tjedan. Na početku Tjedna novinar pita gospodina: "Gospodine Tomislave, kako ste se dosjetili napraviti intervju s Isusom u vašem listu Dobre vijesti?" Tako saznajemo da je dosjetka ili ideja obično vezana uz početak tjedna. Malo se šalim, naravno, ali naprosto mi nije jasno zašto se rubrika zove Tjedan u 10 pitanja, ili kako se ovaj razgovor uklapa u tu rubriku. U osnovi, taj razgovor je sasvim korektan. I benigan. A upravo zato mi je i zanimljiv. Jer su me na benignost i autorsku/uredničku odgovornost podsjetila, osim ovoga, još dva događaja-vijesti-autorska uratka iz naših medija u zadnjih nekoliko dana.

Prvi događaj su, dakle, same "dobre vijesti", koje su u internetskoj verziji pojavile u nekoliko varijanti i uredničkih koncepcija. Ne samo, dakle, ideja da se kao vijest ili urednička dosjetka plasira intervju s glavnim protagonistom jednog velikog mita ili povijesne priče kojime se, na krajnje ozbiljan način, bave stručnjaci s brojnih područja, nego i koncept "dobrih vijesti" općenito. Kako piše u Jutarnjem, za zadnjoj strani lista Dobre vijesti objavljen je tekst „Što još moram učiniti da privučem vašu pažnju, dati oglas u novine?“, potpisan sa „Bog“. To je dobra fora, naravno, možda se netko i zamisli nad kršćanskim vrijednostima kad to pročita, no možda kršćanske vrijednosti ne trebaju takav marketing i propovijedanje u obliku lista i urednika lista, nego nekakav više samozatajni pristup. Ali otkud bih ja to znala, a i ne zanima me toliko taj dio, koliko odnos novinarsko-marketinške slike koju za potrebe udruge Savez građana za promicanje kršćanskih vrijednosti stvara ovaj list, te nekakvog objektivnog bavljenja istraživanjem mita ili povijesnih obilježja vezanih uz Isusa Krista, te objektivnošću kao takvom. Recimo, u razgovoru urednika lista se pita što bi on pitao Krista, da ima priliku, a on odgovara „Pitao bih ga kakav je njegov plan za Hrvatsku“. Trebam li posebno eksplicirati u čemu je trivijalost takvoga zanesenog odgovora? Nadam se da ne.

U mom čitanju više me od samog ovog postsanadairovskog podtipa intervjua zaintrigirao koncept „dobre vijesti“. Kao što ne vidim zašto bi bilo bitno što Isus Krist „planira“ za Hrvatsku, planira li on išta uopće (da ne govorim, je li uopće jadan u mogućnosti planirati), i zašto je to bitno za svjetski poredak i sve njegove probleme, tako ne vidim tko i kako može utvrditi koja vijest je nesumnjivo „dobra“ – za sve. Kad se zaviri na drugu stranicu koja također propagira samo dobre vijesti, ali u regularnoj, svjetovnoj verziji - Dobrevijesti.info - može se vidjeti da su dobre vijesti one koje su slatke, ne potiču puno na razmišljanje, i uljuljkavaju čitatelja u osjećaj da je svijet mjesto bez množine utjecaja, temeljen na vrlo jednostavnim varijablama, a ako u tu svrhu treba malo i preskočiti podrobnije proučavanje neke teme ili dostupnih podataka o njoj, ne smeta. Recimo, na naslovnoj stranici odmah nailazimo na tekst u kojemu nam se podastire zanimljivost da su zečevi „općepriznati seksualni manijaci“. Kolikogod da je to stilski simpatično, nekima barem vjerojatno, mora li se to baš tako napisati? Ili nije bitno kako se napiše i što se piše? Drugi članak ima naslov „Što znači biti dobra mama?“ – u njemu se vjerojatno krije neka dobra vijest, ali mene odmah kopa i muči gdje je nestao tata. Dobro, tata je vjerojatno u nekom drugom tekstu, on je možda gradio „dvorac od 10 tona čokolade na Trgu bana Jelačića“ par redaka niže. Nadalje doznajemo i da „autentična ljubav počiva na istini“ te da „svi imamo neku vrstu kasice prasice“. Evo, ja nemam kasicu prasicu i ne znam na čemu počiva autentična ljubav. Možda se ja sad malo šalim i namjerno pretjerujem, ali želi li se možda ovim „dobrim“ vijestima sugerirati da vijest može biti „dobra“ ako je plasiramo kao opću istinu, tautologiju, lakšu ili težu falsifikaciju istine? Te da o dobrim vijestima možemo govoriti samo ako se pravimo da ne postoji relativističko poimanje svijeta oko nas? Kao ni objektivno, neovisno ili znanstvenije bavljenje nekim temama?

Ne slažem se da je tako, ako se to provlači kao sugestija. Recimo, današnja vijest o ženki morskog psa modrulja ubijenoj kod mjesta Povljana na otoku Pagu. Je li to dobra vijest ili loša vijest? I u kojoj je fazi svoga kompletiranja ta vijest eventualno prestala biti dobrom i je li uopće prezentirana kao moguće loša? Na primjer, u Dnevniku Hrvatske televizije ubijena ženka i mladunci prikazani su u prilogu te se razgovaralo s ribarom koji je, pretpostavljam, odgovoran za njezinu smrt (utvrđeno je da je ubijena harpunom), te jednim znanstvenikom koji je objasnio dvije stvari - da je ženka izbacila mladunčad iz sebe kako bi ih spasila nakon što je detektirala opasnost za vlastiti život te da morski psi te vrste nisu opasni za ljude. Ne saznajemo kako je došlo do toga da ženka vrste koja je ugrožena, ali ne i zaštićena u nas, bude ubijena ili zašto ta vrsta nije zaštićena, a ugrožena je. Valjda to nije bitno, ta eventualna odgovornost novinara ili stvaratelja vijesti prema primatelju vijesti ili prema društvu i zajednici koje je dio. Ali bitno je da se u prilogu naglašavalo da mladunaca u prosjeku ima od 15 do 30 te da su neki „vjerojatno preživjeli“. Neka se gledateljstvo utješi. Dobrim vijestima.

Mogući pokušaj da novine ne budu mrijestilište benignih vijesti jest impresionistički tekst Tomislava Čadeža u prilogu Jutarnjeg lista Magazin, prilogu kojeg inače volim čitati, ali me ovaj put iznenadilo što je takvom, vrlo subjektivno intoniranom tekstu, posvećeno čitave tri stranice. Tekst govori o hrvatskom nastupu na Sajmu knjiga u Leipzigu. Sviđa mi se što je kritički nastrojen i što dovodi u pitanje sliku koja se zadnjih dana o tom nastupu stvarala u medijima te pod povećalo stavlja organizatore nastupa, selektore, ali i same književnike. Ipak, u kontekstu vijesti i istine, gdje je tu istina i koja je to novinarska forma, takvo impresionističko, polukuloarsko pobrojavanje negativnosti jednog, vjerujem složenog, posla kakav je organizacija i osmišljavanje nastupa kojime se književnu djelatnost jedne zemlje, iz poslovnih i međukulturnih razloga, predstavlja na jednome međunarodnom sajmu, a sve to iz jedne vrlo osobne vizure. Je li to Special report kako piše iznad teksta - je li to izvještaj uopće, i kako se definira izvještaj u novinarstvu, ako to jest izvještaj - ili je baš posebna vrsta izvještaja, osobni izvještaj osobe od povjerenja? Ne znam, ali mislim da bi tekst, pa i opći dojam o odrađenom poslu i listu u kojemu je objavljen, bio uvjerljiviji da se autor odlučio barem tu i tamo ograditi i barem mrvicu odustati od zvjezdanosti vlastitog trenutka. Iako mu priznajem da mreže jesu važne, i da ljudi koje susrećemo, priče koje pričamo, informacije pa i impresije koje međusobno dijelimo jesu važan faktor u kompletiranju (pozadinske, a može i posebne) slike nekog događaja.

Imamo dakle pomalo bajkovite Dobre vijesti, za moj ukus simpatične, ali nevažne, pomalo i štetne, za cjelovitu sliku stvarnosti; imamo oprezne, prilično objektivne, ali za moj ukus nedovoljno angažirane, prodorne ili hrabre vijesti o ubijenoj ženki morskog psa; i naposljetku hrabar, dijelom i istraživački nastrojen, ali za moj ukus nedovoljno objektivan, izvještaj o nastupu na sajmu knjiga u Leipzigu. Ne znam mogu li išta dubokoumno zaključiti pa ću ponoviti što me u stvari muči u čitavoj priči, a završiti jednom za ovu priliku odabranom benignom vijesti. Dakle, što je vijest? Što može biti vijest i tko to određuje? Zašto neka pitanja teško postaju vijest? Koja je granica novinarstva i nekritičkog propovijedanja ovog ili onog sustava vjerovanja? Zašto se kao dobra vijest plasiraju površne poluvijesti? Koji je odnos dobre vijesti i kritičkog promišljanja? Kako autorsku impresiju uskladiti s odgovornošću prema cjelovitoj istini ili čitatelju? Što je kritičko novinarstvo i koji su preduvjeti za njega? Itd.

I za kraj ovoga mog isključivo impresionističkog teksta, ekskluzivno, s internet stranice ljubavje.com, jedna ideja „za svaki dan“. Možda ne vaš, ali nečiji svakako da! Kako pokazati partneru da mislite na njega? Odaberite zajednički figuricu ili neki predmet, zatim taj predmet sakrijte na neko mjesto gdje će ga vaš partner naći, onda će vaš partner, kad nađe predmet, vidjeti da vi mislite na njega i prisjetiti se vašeg odnosa te će potom on taj isti predmet staviti na neko mjesto tako da ga vi nađete. To može biti i figurica Isusa, harpun ili srce koje ste možda dobili besplatno, od marketinškog odjela nekih novina. Ja sam jedno takvo srce zalijepila iznad ležaja svoga psa. A ovo sam sad spomenula samo zato da i on, kao važan faktor u mojem životu, uđe u samo moj, impresionistički, dnevnik čitanja.

preuzeto s bloga: http://catwalk.blog.hr/