Ponekad mi se čini da je moja tišina glasnija od bilo koje riječi. Kada nekoga iznimno cijenim, povučem se korak unazad, ne zato što ne želim biti blizu, već jer se bojim da previše bliskosti ne ugasi svjetlost te osobe u mom životu. Možda je to naivno ili staromodno, ali vjerujem da su ljudi poput dragocjenih kristala , treba ih čuvati s pažnjom i divljenjem, nikad ne dopuštajući vlastitoj težini da ih optereti.

Nije to kukavičluk. Nije ni manjak odlučnosti. To je poštovanje koje se rodilo iz iskrene želje da budem bolji. Svakim činom, svakim osmijehom, pokušavam nositi odijelo kavalira , ne zbog toga što se to očekuje, već jer osjećam da je to ono što me definira. Biti muškarac za mene znači živjeti po starim pravilima, onima koja su možda danas zaboravljena. Pravila u kojima je ljubaznost jezik duše, iskrenost ključ svake veze, a način voljenja , onaj koji poštuje drugu osobu i njenu slobodu.

Jer što je ljubav ako nije sloboda? Ne želim zavezati srce niti jednim čvorom nesigurnosti, niti okovati dušu zahtjevima. Ljubav za mene nije dominacija, nije posjedovanje, već prostor u kojem voljeni mogu rasti, dišući punim plućima vlastitog izbora.

Ali, pogledaj svijet danas. Sve je na prodaju , status, imena na vizitkama, brojke na računima. Ljubav je postala sporedna uloga, nekakva iluzija koja se čini nevažnom naspram sjaja materijalnog. Ljudi više ne traže dušu, već trofej. Rijetko tko se zaustavi i pita: "Što zaista znači voljeti i biti voljen?"

Ja ne želim biti dio te parade ispraznosti. Ljubav za mene nije predmet razmjene, niti maska za društvene predstave. Ona je iskra koja osvjetljava cijeli svijet, i upravo zbog te vjere stojim po strani, čuvajući svoje riječi. Neću biti glasniji samo zato da bih bio primijećen u gomili koja viče prazne fraze.

Ipak, ponekad mi se dogodi da vlastita tišina postane poput zida. Koliko puta sam htio reći: "Važna si . Tvoj osmijeh mijenja moj svijet." Ali nisam to izgovorio. Ne zato što nemam riječi, već jer se bojim da bi to moglo biti previše, da bi moje riječi, iako iskrene, mogle odjeknuti suviše glasno.

Možda sam staromodan u svijetu koji zaboravlja pravila bontona. Možda je moje držanje na distanci nalik plesanju na rubu vlastitih osjećaja. I možda nikad neću znati, je li prešućeno poštovanje jače od izgovorene istine?

Jer na kraju, pitam se , može li tišina nositi poruku koju srce želi reći, a da je duša s druge strane uistinu čuje?

I koliko smo spremni prihvatiti da prava ljubav mora poštovati slobodu , drugoga, ali i nas samih?

Matija Gerić