Na granici gdje tama ljubi svjetlost, hodao je vuk. Njegove su stope bile tihe, ali svaki korak odjekivao je težinom misli koje su ga progonile. U toj zoni gdje se svjetovi sudaraju i prepliću, nosio je tišinu koja je skrivala oluju , tišinu što govori više od riječi, ispunjenu čežnjom, sumnjama i neizgovorenim snovima.
Osjećao se poput samotnjaka, bića koje pripada samo sebi i nikome drugome, no ta sloboda često je nosila gorak okus. U njemu su se sukobljavale tuga i strah , tuga zbog praznine koja ga je pratila poput sjene i strah od povezanosti koja bi ga mogla razotkriti, oduzeti mu ono posljednje utočište u koje se povlačio. Ipak, unatoč svemu, ponos mu je bio suputnik. Ponos što je opstao na toj granici svjetova, što nije podlegao slabostima ni izgubio svoj put, makar taj put bio osamljen i prepun šutnje.
U jednom trenutku ispred sebe je imao srnu, krhku i gracioznu, biće koje je koračalo njegovim šumama, donoseći sa sobom svjetlost koja se lomila kroz njene pokrete. Svaki njen korak bio je simfonija koju čovjek ne može razumjeti, ali ju je osjećao u kostima, u srcu koje je odjednom udaralo brže, kao da želi reći: „Evo je, dolazi.“
Gledao ju je, nesiguran i istovremeno nepopustljiv, privučen njenom slobodom, njezinom neraspoznatljivom ljepotom. U njenim očima vidio je svijet koji nije njegov, svijet pun širina i slobode, ali i svijet koji ga je privlačio svojom nedostižnošću. Osjećao je napetost u svojim venama, srce je bilo poput ispruženog luka, spremno da se slomi. Znao je, od prve sekunde, da nije njegova. Da je nikada ne može zadržati, jer srne pripadaju slobodi. Njihova duša nije stvorena za lance, makar oni bili od zlata, makar bili utkane nježne riječi i obećanja.
Srna nije primjećivala njegovu prisutnost, prepuštajući se svom ritmu, svojim pokretima, svom plesu sa svjetlom. Vuk je stajao, rastrgan između divlje čežnje i tihog straha da bi svaka njegova akcija mogla razbiti taj krhki trenutak. Srce mu je udaralo kao bubanj u praznoj šumi, dok je prostor između njih bio ispunjen napetom tišinom , trenutkom koji je mogao značiti ili početak ili kraj.
U tom trenutku, vuk je načinio mali korak prema njoj, nesiguran, ali vođen instinktom koji nije mogao potisnuti. Njegov pokret bio je nečujan, ali srna ga je osjetila, kao da je zrak između njih postao težak, prepun riječi koje nisu izgovorene. I tada, napetost se počela prelijevati, poput prvih kapljica kiše prije oluje.
Ali ona, krhka i nježna, zadrhtala je. Srna je osjetila opasnost, istog trenutka. Zrak je postao gušći, čuo se samo njihov zajednički dah, ubrzan, oštar. Srna je povukla korak unazad, ali u njenim očima nije bilo panike. Samo svijest o svojoj prirodi , svijest da je njezina sloboda nešto što ne smije biti dovedeno u pitanje. Vuk je stajao, srce mu je bilo ispunjeno tugom, ali i razumijevanjem. Taj trenutni sukob, ta napetost u kojoj je vrijeme stajalo, bila je kao borba unutar njega , želio ju je zadržati, ali znao je da ljubav ne može biti zatočena.
Nije vidjela ono što je tinjalo u dubinama njegovih očiju, nije osjetila težinu njegovih borbi. Srna očito nije bila svjesna s kakvim se osjećajima bori vuk ,s onim neukrotivim emocijama koje su ga razdirale iznutra. Svaki njen pokret bio je poput šapata nade, ali i upozorenja, podsjećajući ga na ono što može izgubiti ako se usudi zakoračiti preblizu.
Pustio ju je. Da ode. Da pronađe svoje polje, svoju rijeku, svoj horizont. Nije to bila odluka koja je došla lako. Tijelo mu je drhtalo, srce je vapilo, svaki djelić njega bio je nalik ,čovjeku, koji gubi jedini oslonac. Ali u toj boli bilo je nečega čudesno ljudskog, nečega što ga je podsjetilo da ljubav ponekad nije posjedovanje, već puštanje. Učiniti ono što srce nikada ne bi odabralo, ali što je duša znala da mora.
I dok je srna nestajala u svojim koracima, vuk je osjećao gubitak koji mu je razdirao nutrinu, poput hladnog vjetra što para noć. Gledao je za njom, svjestan da je svaki njezin korak udaljava od njega, a istovremeno znao da ne smije krenuti za njom.
"Kako može biti ovako teško?" mislio je, dok su mu oči pratile njezin lik koji se stapao s obzorjem. "Kako je moguće da me toliko boli, iako sam znao da nikada nije bila moja? Sve bih dao... sve bih ostavio. Bio bih manje od onoga što jesam, bio bih vezan, sputan, samo da osjetim još jedan njezin pogled. A ipak... znam. Znam da bi to uništilo ono što volim kod nje. Sloboda. Svjetlost. Snaga u njezinoj krhkosti."
Zatvorio je oči i osjetio tugu koja mu se uvukla u kosti, teža od svake zime koju je proživio. "Možda sam previše divlji da bih razumio mir. Možda sam previše sam da bih znao kako zadržati. Ali ovo... ovo boli kao da me trgaju na komadiće. I opet, ako je ljubav u tome da pustim... neka boli. Neka me razori. Jer voljeti znači više od posjedovati. Voljeti znači biti spreman izgubiti."
S tim mislima, osjetio je težinu i snagu u isto vrijeme , teret tuge, ali i ponos što je odabrao put koji čuva ono što voli, čak i ako to znači da je mora pustiti.
Njegove šume sada su tihe, ali ta tišina nije prazna. Ona je ispunjena sjenama prošlosti, odjecima jednog života koji je dotaknuo njegov na tren i onda nestao. Osjeća njen odsjaj u svemu što ga okružuje. Tragove kopita u blatu, blagi miris proljetnih cvjetova, šapat vjetra koji donosi priče s dalekih proplanaka. Ona je tu, u svakom drvetu, u svakoj zori, u svakoj večernjoj tišini.
Možda je to sudbina vuka. Da susreće srne, da ih voli iz daljine, da uči iz njihovih pokreta i pjevanja. I da ih, na kraju, pušta da odu. Jer u toj slobodi, u tom odlasku, krije se nešto što ih čini višima, što ih podsjeća da ljubav nije uvijek pitanje onoga što drže, već onoga što su spremni pustiti. I ta spoznaja ga čini jačim, makar u toj jačini postoji trag gorčine.
I tako će ostati sam. Kao vuk, hodajući svojom samotnom stazom, noseći u sebi uspomene na jednu srnu i njezin ples kroz njegov život. I taj ples, taj trenutak, nosit će sa sobom dok god diše
, kao tihi svjetionik kroz maglu života.
Matija Gerić