Snovi su uvijek bili moj prozor u beskonačnost , svijet u kojem moj um napokon pronalazi slobodu, dok tijelo miruje. Oni su poput nevidljivog pera koje moja duša koristi kako bi napisala priču o meni, priču koju ne razumijem u budnom stanju. Svaka noć je novo poglavlje, ispunjeno bojama i emocijama koje tijekom dana ostaju sakriveni ispod slojeva svakodnevnih obaveza.

U snovima, lutam kroz beskrajne krajolike , ponekad su to polja prošaranih cvjetovima mog djetinjstva, a ponekad olujna mora mojih nesigurnosti. Svaki korak koji napravim vodi me dublje u sebe, u prostranstva gdje se razlamaju misli i osjećaji. Tamo, vrijeme prestaje postojati. Trenuci se rastegnu u vječnost, a ja u tišini svojih snova otkrivam dijelove sebe koje danju nisam spreman vidjeti.

Ima noći kad su snovi poput svjetlosti ,nježni i topli, donoseći radost i mir u mojim mislima. Kao da šetamo zajedno, moja duša i ja, kroz vrtove sjećanja, dodirujući svaku list prošlih trenutaka. Ali postoje i noći kada snovi nalikuju sjenama, gustim i teškim poput željeza. Tada, kao da se penjem uz planine svojih tjeskoba, a svaka misao nosi težinu koja me povlači dolje.

Nedavno sam usnuo san koji je dotaknuo najdublje dijelove mog srca. U njemu sam vidio svog sina Karla kako trči kroz livadu prepunu suncokreta, a njegov pas Bubi veselo skakuće pored njega.Sunčevi zraci grijali su njihove figure, šireći oko njih toplinu i vedrinu. . Karlo se smijao, a njegov smijeh je odzvanjao cijelim prostorom, pretvarajući se u melodiju koja je oživljavala svaki cvijet, svaku vlat trave.

Dok sam ih promatrao, primijetio sam da se krajolik mijenja s njihovim kretanjem. Iza njih su ostajali tragovi sjajnih zvjezdica, a svaki Bubijev lavež stvarao je male duge u zraku. Shvatio sam da njihova nevinost i bezuvjetna ljubav transformiraju svijet oko njih, čineći ga čarobnim i punim mogućnosti.

Odjednom, livada se pretvorila u ocean vremena. Vidio sam Karla kako raste, prolazi kroz različite faze života, a Bubi je uvijek bio uz njega, simbol vjernosti i bezuvjetne ljubavi. Kroz sve promjene i izazove, njihova veza je ostala konstanta, sidro u moru promjena.

Na kraju sna, Karlo je postao odrastao čovjek, ali u njegovim očima još uvijek sam vidio onog dječaka s livade. Bubi, sada star, ležao je pored njegovih nogu, i dalje odan kao i prvog dana. Shvatio sam da je ovaj san bio više od pukog prizora , bio je to prozor u suštinu ljubavi, odanosti i neprolaznosti onih veza koje definiraju naše biće.

Probudio sam se s osjećajem duboke zahvalnosti i novim razumijevanjem važnosti tih dragocjenih trenutaka koje dijelim sa svojim sinom i našim ljubimcem. San mi je pokazao da su te veze niti koje čine tapiseriju našeg života, dajući mu boju, dubinu i značenje.

Ležeći u krevetu, osluškujem zvukove jutra kako prodiru kroz prozor,cvrkut ptica, udaljeni zvuk prometa, život koji se budi. Ovi zvukovi stvarnosti polako zamjenjuju doživljaje mog sna, ali emocije ostaju.

Ustajem i prilazim Karlovoj sobi. On još spava, a Bubi je sklupčan pored njegovog kreveta. Stvarnost i san se stapaju u ovom trenutku, i ja shvaćam koliko su moji snovi zapravo odraz mojih najdubljih želja i strahova u budnom stanju.

Ipak, ma koliko ti snovi bili različiti, svi su dio iste knjige. Knjige koju piše moja duša, stranicu po stranicu, poglavlje po poglavlje. U njima je sadržana moja istina, moj unutarnji svijet kojeg se ponekad bojim spoznati, a ponekad ga želim zagrliti. Snovi mi govore ono što u budnosti zaboravljam , da sam mnogo više od onoga što vidim, da je moja priča dublja i slojevitija nego što sam ikada mogao zamisliti.

U toj tišini noći, dok svemir smiruje, snovi su moj najintimniji razgovor sa samim sobom.

Matija Gerić