U svijetu koji bruji od glasova što ne govore ništa, mi hodamo u tišini, noseći svoje neizgovorene misli kao teret što nas povija. Grad pulsira svjetlima koja ne griju, lica prolaze, ali nigdje nema pogleda u kojem bismo se mogli zadržati. Vanjski svijet pjeva pjesmu koja nije naša, i što se više trudimo uhvatiti njezin ritam, to se više udaljavamo od sebe.

Ali u tom nizu dana, među nevažnim susretima i ispranim razgovorima, dogodi se nešto nalik čudu. Ponekad, kad prestanemo tražiti, kad odustanemo od objašnjavanja i pustimo tišinu da nas obuzme, netko naiđe. Netko tko nas ne pita zašto šutimo, tko ne pokušava ispuniti prostor riječima koje ne trebaju biti izgovorene. Samo sjedi. Samo gleda. I u tom pogledu odjekuje cijeli naš svemir.

To nije osoba koja donosi oluju. To je netko tko stiže tiho, kao da je oduvijek bio tu, ali smo ga tek sada primijetili. U njezinoj prisutnosti, sve u nama se smiruje. Srce, koje je do tada kucalo u neskladu s vanjskim svijetom, pronalazi ritam. Misli, koje su letjele kao razbijeno staklo, spuštaju se jedna po jedna, slažući sliku koja je cijelo vrijeme čekala da bude dovršena.

Ali dok sjedim u toj tišini, samo se pitam , gdje je ona? Traži li ona mene, kao što ja nju tražim? Možda negdje sada diše isto što i ja, nosi iste misli kao teret, ali me još nije vidjela. Postoji li uopće? Da se nadam, da nastavim sanjati? Možda sam ju i vidio, možda je prošla kraj mene, a da ni nisam znao. Možda sam ju osjetio, ali nisam prepoznao. Da li je ona mene? Tko zna.

Možda sam ju i pronašao. Samo… ne shvaća. Ne vidi ono što ja vidim. Ne osjeća kako zemlja podrhtava kad je blizu, ne čuje tišinu u kojoj bih mogao živjeti cijeli život. Možda ne želi. Možda sam previše za nju, ili premalo.

Ali bez obzira na sve, ne prestajem se nadati. I ne prestajem sanjati. Snovi su ono od čega sam sačinjen, i ako treba, umrijet ću u njima. Jer što sam bez njih, osim još jedan kamen na cesti, još jedno lice u masi koje ne zna zašto diše?

S tom osobom, tišina bi postala razgovor. Svaka sjena u meni pronašla bi mjesto gdje može mirno leći, bez straha da će je netko razotkriti ili suditi. Ne bi bilo potrebe za trudom, ni za riječima koje popunjavaju praznine. Praznina bi nestala sama, kao kad more preplavi obalu, bez buke, bez najave.

I dok vanjski svijet i dalje viče, ta osoba ostaje blizu, njezina tišina jača od svih glasova. Pogled koji ne traži ništa, a daje sve. Osmijeh koji kaže više od svih knjiga. U njezinoj blizini prestaje potreba da budem netko drugi , prvi put, mogu biti samo ono što jesam.

Tada shvatim , to nije slučajan susret. To je netko tko ne dolazi da me spasi, već da me podsjeti kako je biti slobodan.

Ali još ju nisam pronašao.
I možda nikada neću.

Ali ne prestajem vjerovati.

Jer negdje, u nekoj noći koja još nije svanula, možda i ona sjedi, pitajući se tražim li ju.
I sve dok to pitanje odjekuje u meni, sanjat ću.

Jer snovi su ono od čega sam napravljen.
I ako treba, umrijet ću u njima.

Matija Gerić