Prekjučer je u Hrvatskom novinarskom društvu predstavljena knjiga Ante Lešaje: “Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj” tijekom devedesetih u kojoj autor na šesto stranica govori o jednoj od najsramotnijih epizoda hrvatske povijesti.

Riječ je o sustavnom čišćenju knjižnica od knjiga na ćirilici, ekavici, knjiga srpskih autora i izdavača, ali i sumnjivih Hrvata te lijeve literature. Na taj je način u knjigocidu uništeno oko dva milijuna i osamsto tisuća knjiga. Nitko za uništavanje knjiga nije odgovarao, a u dva sudska postupka vođena zbog uništavanja knjiga tuženi su oni upravo oni koji su upozorili na tu sramotu. Iako je Hrvatsko knjižničarsko društvo tvrdilo da je riječ o ekscesima pojedinaca bit će prije da je riječ o sustavnoj politici. A da je tome tako svjedoče i izjave i naputci tadašnjih službenika i vodećih političara. Tako u Naputku za rad s knjižnicama kojeg potpisuje Veronika Čelić-Tica stoji: “Mala Knjiga mora biti isključivo od hrvatskih autora ili prevodilaca… Iznimno autori drugih nacionalnosti ako su u popisu lektire”.





Tadašnji ministar financija Borislav Škegro još je konkretniji. On u Saboru ’97. govori: “Financirat ću biblioteke da izbace iz Fondova knjige na srpskom i sličnim jezicima”.

U uništavanju knjiga prednjači brojem Gradska Knjižnica Zagreb, u kojoj je otpisano preko dvadeset tisuća knjiga, odnosno oko 10% ukupnog fonda, a medijski najeskponiraniji slučaj vezan je uz Korčulansku gradsku knjižnicu čija je ravnateljica čak dobila proces protiv poznatog filozofa Milana Kangrge, jer ona nije spaljivala knjige već ih je bacala u kontejner.

“Ja u knjizi navodim, a to su nepouzdani podaci, ono što se moglo iz statistike nekako rekonstruirati. Nema spiskova, nema sistematske evidencije i sve su to procjene koje se mogu opovrgavati i mogu biti gore. Sigurno preko 2 milijuna knjiga, najviše iz školskih, ali i iz drugih biblioteka. Uništavane su knjige iz bivših komiteta, iz nekih poduzeća, iz domova armije tako da se ne može govoriti da su jednoznačno bile uništavane knjige iz narodnih biblioteka jer bi to bila pogreška.”, kaže autor Knjigocida Ante Lešaja.

A međunarodna zajednica?

“Međunarodna zajednica je reagirala na dva načina- zgražanjem, ali uglavnom je to bilo upereno protiv agresora, a za hrvatsko uništavanje knjiga manje. Postoji jedan spor unutar bibliotekarskih redova koji se iskazao na sjednicama Međunarodnog udruženja bibliotekara, naročito Američke bibliotekarske asocijacije. Neki su bili za oštre osude agresora i to je bila teza koje su provlačili službeni krugovi, a neki su rekli da to ne bi trebalo tako nego da treba vidjeti sve što se događalo i ja upozoravam na to.“, odgovara Lešaja.

IFRA je u jednom izvještaju to spomenula:

“Kritički je govorila o uništavanju knjiga u Hrvatskoj i rekla je da bi Društvo bibliotekara Hrvatske moralo uspostaviti kriterije profesionalne odgovornosti i da još uvijek ima vremena da se to napravi ali se ovi na to nisu oglasili. Naše Ministarstvo, prije svega kulture, zapravo je prešutno podržavalo to. Ono se je dvaput izjasnilo da osuđuje svako uništavanje knjiga, ali nije sankcioniralo nikoga.“

Predsjednik Srpskog narodnog vijeća, suizdavača knjige, Milorad Pupovacupozorio je da činjenice koje se navode u Knjigocidu vjerojatno nikada neće postati “službene” istine:

“Mi smatramo da su devedesete godine zapravo godine o kojima malo znamo. Godine u kojima je bilo mnogo službene istine, bolje reći propagande, a vrlo malo prostora da se govori o stvarnim činjenicama. I one činjenice o kojima se govorilo kad je u pitanju stradanje, razaranje, ratne ideje, a ima ih u tom službenom govoru, su nažalost pod opterećenjem tog službenog govora. I trebat će vremena da se one toga oslobode i da sve činjenice postane vidljive onako kakvim one trebaju bit.“

Nije propustio niti priliku da se osvrne na dnevnu politiku, pa je tako otpis knjiga kao krinku, odnosno temeljnu metodu njihova uništavanja u devedesetima usporedio s aktualnim Zakonom o medicinski potpomognutoj oplodnji:

“Jučer smo u Saboru imali Zakon o MPO i jedan od zastupnika je optuživao predlagatelje da predlažu zakon po kojem će se višak živih bića uništavati. Slučajno je to i zastupnik čija stranka veliča čovjeka koji je povezan sa solnom kiselinom, selotejpom, hladnom i tamnom rijekom Dravom. Živa, a nerođena bića su za neke ljude veća briga nego živa, rođena bića koja je netko na početku rata otpisao.“

U istom tonu nedefiniranih prozivki nastavio je:

“Ima jedan čovjek koji je u vrijeme kada su se knjige uništavale raspolagao državnim novcem, štoviše, bio je najodgovorniji za državni novac i iz knjige se vidi da se javno obavezao da će državnim novcem pomoći uklanjanju tih knjiga i njihovo uništavanje. U međuvremenu, kao što su mnogi ljudi evoluirali tako je i taj čovjek pa više ne raspolaže samo sa državnim novcem nego i sa privatnim, i on sad ulaže novac u maline u Srbiji. Sasvim je sigurno da u toj evoluciji možemo vidjeti samo pozitivan proces.“

Književni kritičar Velimir Visković pozitivnije gleda na cijelu situaciju:

“Potrebne su ovakve knjige, međutim ne treba zadržati gorčinu iz tih godina. Mene raduje kad primjetim da su se neki ljudi koji su ovdje davali neke teške izjave transformirali, da su postali kozmopoliti. Meni je lijepo kad čitam Butkovićeve tekstove kad on se bavi tim teškim riječima sa početka devedesetih i onda to tumači kao neku vrstu povijesne nužnosti, stvarno iskreno zagovarajući sada duh pomirbe i toleranciju u društvu. To su neke lijepe vrijednosti i drago mi je da smo kao društvo sazreli, ali ne treba ipak zaboraviti što je tko činio tih 90-ih godina.“

Otpis knjiga rutina je u bibliotekarstvu, naglašava Lešaja, međutim, u devedesetima u Hrvatskoj je korišten drugačije:

“Ja pokazujem kako je evoluirao taj pojam otpisa da bi od jednog zaista odličnog dokumenta iz 1983. u kojem su bibliotekari formulirali princip otpisa i čuvanja knjiga, onda se to razvijalo sve do pravilnika o otpisu u kome je umjesto riječi ‘istrošena’ knjiga upotrijebila jednoznačno riječ ‘zastarjela’, ili ‘nepotrebna’ knjiga – tko je taj koji će prosuditi što je nepotrebna knjiga? Dakle, to je bila cenzura, duh vremena.”

Pisac i novinar Viktor Ivančić vraća nas u sadašnjost, u kojoj se malo toga promijenilo:

“Samo na razini jezika postoji blokada prodaje knjiga iz Srbije i BiH u hrvatskim knjižarama iako su te knjige objavljene na jezicima koje razumijemo. To su knjige iz našeg jezičnog područja i potpuno je suludo da se to ovdje ne može kupiti. Država više ne pravi problem nego su sad izdavači postali trgovci pa posjeduju sve knjižare i blokiraju svoje male atare. Međutim, sve je to povezano sa državnim otkupom knjiga koji je također strogo nacionaliziran.”

Slučaj “Feral”

Na paljenje Ferala, jednog od rijetkih medija koji je izvještavao o ubijanju knjiga, podsjetio je zamjenik predsjednika Srpskog narodnog vijeća Saša Milošević:

“Feral je i sam bio ubijan i ona slika par veseljaka, par simpatizera fašizma koji pale Feral potpuno bezbrižni da će ih itko kazniti zbog toga, na jednom trgu u centru Splita mi se čini jednom od najjasnijih i najčvršćih simbola, uspomena, znakova vremena 90-ih.”

U Feralu je tad pisao Ivančić:

“Ja taj prizor nisam gledao uživo nego sam vidio fotografije. To je bilo na središnjem trgu u Splitu, na toj lomači se palilo stotine i stotine primjeraka Ferala koji su otimani sa okolnih kioska, a ritual je trajao satima, a zanimljivo je bilo to da je policija nadzirala cijeli taj trg i nije joj padalo na pamet da svetkovinu poremeti na bilo koji način niti se itko od građana usuđivao prići, te potpaljivače lomače dekomodirati.“

Danas to vidi ovako:

“Ako je Feral spaljen na glavnom gradskom trgu u svojim začecima, a nakon toga 15 godina ga bojkotiraju oglašivači iako ima respektabilnu nakladu pa se naposljetku ugasi sa nakladom koja je bila veća nego što je danas ima ijedan politički tjednik, što je to nego autodafea sredstvima kapitalističkog tržišta.”

Lešaja očekuje da će u knjizi spomenuti tadašnji moćnici dići buku o onome što je napisao, iako su knjige i dokumenti iznad bilo kojih režima.

Eks predsjednik Stipe Mesić bio je i vladajući i opozicionar:

“Čovjek ne može sve pamtit, zato mi je važno da je netko dao truda da skupi sve to i da stavi u ove korice i dobro se podsjetiti što se to događalo jer uništavanje knjiga prethodi uništavanju ljudi, a to je jedan od rezultata jednog krivog pristupa rješavanju problema tadašnjeg našeg društva.”

Lešaja je nastojao na Korčuli potaknuti bibliotekarstvo i ondje je dočekao devedesete. Sve što se događalo u Zagrebu, u malim je sredinama bilo još izraženije, pa ni Korčula nije bila iznimka.

U smeće su bačene “zastarjele i nepotrebne” knjige, većinom Branka Čopića - nekih četiristotinjak komada.

“Kad smo osnivali Narodnu knjižnicu općine Korčula surađivali smo sa NSK i sa matičnom službom Gradskih knjižnica i ja sam ogorčen išao k njima i rekao im za to. Upozorili su me da to nije jedini slučaj, i iskazali su mi nešto što je karakteristično o čemu govori i Bogdan Žižić u svom filmu o uništavanju spomeničke baštine – strah.”, zaključuje Lešaja
Bradburyjevo proročanstvo

Smrt knjige: “Fahrenheit 451″ postaje stvarnost

Ono čega se Ray Bradbury najviše plašio, a to je potpuna dominacija elektroničkih medija, obistinilo se u današnjem vremenu površnosti i globalnog zatupljivanja

U knjizi »Fahrenheit 451« nedavno preminulog Raya Bradburyja vodi se sljedeći dijalog između vatrogasca Guya Montaga i djevojke Clarisse: – Koliko dugo radite kao vatrogasac? – Od svoje dvadesete, to jest već deset godina. – Pročitate li ikad koju od knjiga koje palite?

Nasmijao se. – To je protuzakonito.

– Oh! Naravno.

– Lijep je to posao. Ponedjeljkom Poea, srijedom Steinbecka, petkom Pounda, satri ih u pepeo, a onda satri i pepeo. To nam je službeno geslo.

Spaljivanje knjiga u Bradburyjevom antiutopijskom romanu odvija se u ozračju potpune političke korektnosti. Tako u jednom dijelu knjige nailazimo na ovakve rečenice: »Obojeni ne vole Malog crnog Samba. Spali ga. Bijeli nisu oduševljeni Čiča Tominom kolibom. Spali je. Netko je napisao knjigu o duhanu i raku pluća? Proizvođači cigareta tule? Spali knjigu.«

U istoimenom filmu Françoisa Truffauta iz 1966. godine knjige gore u krupnim planovima. Pod vatrom se previjaju stranice književnih klasika. Taj svojevrsni genocid nad knjigama stravičan je simbol umiranja Riječi na lomači, pisao je u svojoj knjizi »Znaci sa ekrana« Bogdan Kalafatović. Zastrašujuća vizija budućnosti koju u knjizi »Fahrenheit 451« (objavljenoj 1953.) daje američki pisac Ray Bradbury, na neki način sve više postaje naša stvarnost. Barem kad su knjige i čitanje u pitanju. Doduše, ne događaju se masovna spaljivanja knjiga, ali su statistike o čitanju i kupovanju knjiga prilično poražavajuće.

Prema istraživanju GfK-a iz 2011. godine, u Hrvatskoj se knjige čitaju manje od svjetskog prosjeka. Oko 40 posto građana starijih od 15 godina mjesečno pročita barem jednu knjigu, a tijekom tri mjeseca samo 31 posto građana u Hrvatskoj kupilo je neku knjigu. Oni koji nisu kupili knjigu kao glavni razlog navode da im knjiga ne treba/ne zanima ih (51 posto), dok se 44 posto opravdava nepovoljnim financijskim prilikama. U jednom televizijskom prilogu mogao se čuti i p odatak da 60 posto hrvatske djece plače i nije sretno ako im netko za rođendan pokloni knjigu.

izvor: radio 101, novilist.hr