Vjerujem da sam jednom, samo na sekundu, uspio vidjeti svoj smisao. Baš tamo, među masom nesvjesnih prolaznika i mnoštvom umornih lica. Nema velike scene, nema trijumfalnih fanfara , tek u prolazu, skoro slučajno. Kao kad ugledaš davnog poznanika s kojim se nisi baš najbolje slagao, ali misliš si: "Ah, lijepo da se još uvijek šeta negdje po gradu."

Smisao je bio neupadljiv, pomalo sramežljiv čak, kao da ni sam nije siguran da ga želim u svom životu. Jesam li mu pružio dovoljno uvjerljiv pogled? Je li shvatio da ga tražim ili je zbrisao jer sam bio previše okupiran svojim svakodnevnim obavezama ? Ipak, ne bih rekao da je bio baš presretan što ga primjećujem. Možda je smatrao da bi bilo bolje da ostane skriven, da se ne mora nositi s mojim preispitivanjima.

Malo mi je ironično, zapravo. Toliko smo puta čuli onu mantru: "Samo gledaj, jednom ćeš ga ugledati." E pa, eto, ugledao sam ga! I što sad? Počinjemo razgovarati, on i ja, u trenu kada se oboje pravimo da se nismo prepoznali. Smisao je tu da nas zadirkuje, da nam se smiješi izdaleka, uvijek korak dalje, korak ispred.

Na kraju, jesam li stvarno želio da me prepozna? Možda je najzabavnije kada ostane samo iluzija susreta. Kao neka loša romansa u kojoj oboje glumimo ignoriranje, nadajući se da ćemo se jednoga dana sresti ponovno. Ipak, idemo dalje, svaki sa svojim putem.

Matija Gerić