Kad čovjek ostane gladan ljubavi, svijet se preobrazi u prostor iščekivanja. Kao da sve što vidi, čuje, osjeti nosi u sebi trag obećanja. Oči mu postaju oči djeteta ,široke, nevine, gladne čuda. Gleda svijet drugačije, kao da mu govori da ništa nije izgubljeno, da svaki ugao skriva nešto vrijedno, da svaki kamen krije tajnu.

Traži ljubav svuda, očajnički i uporno. U svakom osmijehu vidi priliku, u svakoj tišini šansu. Vjeruje u nevidljivo, jer samo ono što se ne vidi ima pravu težinu. Povjetarac ga miluje poput nečije ruke, kap kiše pada na njegovo lice kao tihi poljubac. Sve ga podsjeća na ono što nema, a istovremeno ga tjera da vjeruje da je blizu.

Njegova čežnja nije bolna, nije ni tiha. Ona je poput rijeke što neprestano teče, što nosi kamenje i krošnje i svaku mrvu zemlje koju dotakne. To nije samo čežnja, to je život koji se ne predaje. Ljubav mora biti negdje. Možda iza ugla, možda u nekom zaboravljenom pogledu, možda u nekom neizgovorenom šaptu.

Svijet je postao igra, tajanstvena i nemilosrdna, ali puna nade. Svaka sjenka skriva mogućnost, svaka tišina postaje poziv. U toj igri, on nije izgubljen; naprotiv, svaki korak koji napravi, svaki trag koji slijedi, približava ga nečemu što ne može ni imenovati.

I možda ljubav nikada neće doći. Možda se skriva u svemiru koji je daleko od njegova dosega. A možda, samo možda, nije ni bila izvan njega. Možda je cijelo vrijeme čekala u njemu, tiha i neuhvatljiva, poput svjetlosti što se probija kroz guste oblake.

Jer, tko može reći što čeka iza posljednjeg ugla? Možda vrata što vode u drugi svijet. Možda prozor što se otvara prema beskonačnosti. A možda ništa. Ali i to ništa nosi u sebi obećanje , da je traženje samo po sebi vrijedno, da je čežnja ono što nas drži živima.

Matija Geric