U sjenama ovog svijeta, gdje šapat ubija istinu, žive oni koji od riječi prave oružje, a od laži dom. Njihova hrabrost nije hrabrost, već bolest jezika, gladna potreba da oblikuju svijet prema vlastitim strahovima i slabostima. To su tvorci otrovnih legendi, tkalci paučine koja guši ime, razbija karakter i drobi postojanje. Njihove riječi nisu samo riječi, već noževi, svaki izvučen s namjerom da siječe, razara i zatire ono malo povjerenja što među ljudima ostane. Kakav ponor zjapi u dušama onih koji tuđu patnju nalaze slatkom poput otrovnog meda?

Govore o tebi kao da su čitali stranice tvoje sudbine, dok jedva prepoznaju naslov. Njihove priče iskrivljuju stvarnost poput ogledala u cirkusu , groteskno, preuveličano, do boli neprepoznatljivo. Nebo bi se posramilo, kad bi ih slušalo, jer njihove riječi su poput dima , otrovne, lelujave i neumoljive. U kućama tih ljudi ogledala nisu zrcala, već prozori u mračne hodnike njihovih umova, gdje se svaka istina pretvara u korov.

Svaka njihova riječ vjetar je koji raznosi laži, ostavljajući za sobom pustoš. Šteta koju nanose teška je poput sudbine što udara bez upozorenja. Nevini postaju mete, bez krivnje i bez razloga, dok ih riječi obilježavaju kao najgore što hoda ovim svijetom. Njihov glas nestaje pod teretom tuđih laži, njihovo lice izobličuje se u masku koju nikad nisu nosili. Postaju lutke na koncima izmišljenih mana, a publika plješće njihovom poniženju.

Njihovi jezici nisu samo oštri , oni su presude, teške poput kamenja koje bacaju na one koji ne mogu uzvratiti. Bespomoćnost ogovaranih odzvanja kao muk u dolini, gdje nema glasa da ih brani. Nemoć je duboka, tiha, guši poput olova na prsima. Svaka istina ugušena je u buci, svaki pokušaj odbrane pretvoren u novu metu za napad. Ogovarani postaju sjenke, izbrisani i nevidljivi, dok njihove izmišljene mane klešu u kamenu poput trajnog pečata.

A najgore je to što ih drugi slušaju. Gutači tuđih grijeha, gladni senzacije, prenose riječi dalje, preoblikujući ih u nove oblike laži, sve ružnije i sve otrovnije. Njihova glad nikoga ne hrani , samo ostavlja pepeo i gorčinu, tamo gdje je nekad bilo povjerenje i mir.

Koji su to ljudi? Oni što bi dušu prodali za sitniš odobravanja, oni koji grade kule od laži na ruševinama tuđih života. Njihova visina vara , pijedestal na kojem stoje klimav je, temelji su im od trulog drveta i prašine. Zaboravljaju da riječi nisu ptice koje vjetar raznosi. One su kamenje, teške, opipljive, ostavljaju tragove i modrice koje ni vrijeme ne može izbrisati. Zlo koje nanose nije prolazno , to je rana, svježa i duboka, precizno rezana rukom koja zna kako boli, ali bira nanijeti bol drugima.

Zašto? Možda zato što je lakše gaziti po tuđem vrtu nego uzgajati vlastiti. Njihov svijet nije svijet ,to je kulisa, predstava gdje igraju uloge vlastite nesigurnosti.

Na kraju, riječi, ma koliko bile otrovne, postaju tek prah. Vrijeme ih melje, sjeća se njihove težine, ali ih odbacuje. U toj nepomičnoj tišini, u prostoru gdje laži nestaju, ne ostaje ništa osim odsustva. Praznina njihova svijeta odražava se poput bezdana , nijema, hladna, bezlična. I dok se pepeo njihovih priča rasipa, sve što je ikada bilo lažno tone, bez traga, u beskrajni zaborav.

Matija Gerić