Ovo mjesto, ovaj san koji zovemo stvarnošću, živi u našim mislima poput paukove mreže razapete među trepavicama. Koračamo njegovim ulicama, opipavamo zidove izgrađene od naših sjećanja i vjerujemo da smo budni. Ali budnost je krhka, poput papira natopljenog kišom, na kojem riječi blijede prije nego ih uspijemo pročitati.

U ovom svijetu tuga ima svoje ime i oblik. Poput rijeke koja vječno kruži istim koritom, nosi nas sa sobom, oblikuje naše dane i noći. Pravimo kuće od sumnji, naseljavamo ih strahovima i nazivamo ih domom. Svijet postaje ogledalo koje nas nikada ne odražava do kraja, nego samo u fragmentima. U njegovim pukotinama tražimo smisao, dok sjenke plešu na zidovima naših umova.

Ali svako ogledalo ima pukotine. Ponekad, kroz te rascjepe, probije se svjetlost , trenutak jasnoće koji nas ostavlja bez daha. U tim trenucima shvatimo: tuga nije vječna. Rijeke ne ostaju zarobljene u svojim koritima zauvijek. Čak i najčvršći zidovi mogu pasti. Poput starog drveta, korijenje naših strahova se povlači pred snagom novog početka.

Smrt tada dolazi, ne kao kraj, već kao nježni pritisak svjetlosti na zapešće. Ona je nalik prvom dahu zore, trenutak kada se boje mijenjaju. To je prostor između sna i jave, gdje si izložen samoj srži istine. U toj bistrini shvatiš: sve što si mislio da posjeduješ, bilo je tek posuđeno. Tuga, bol, sjećanja , sve su to bili samo likovi u predstavi koju nisi režirao.

I tada dolazi smijeh. Ne smijeh koji odjekuje poput zvona, nego tihi, duboki smijeh koji izvire iz temelja bića. Smiješ se jer razumiješ: zidovi nisu nikada postojali, rijeke nisu nikada imale obale. Sve je bila igra svjetlosti i sjena, mreža iluzija koja je oblikovala tvoje korake.

Buđenje nije pobjeda, niti kraj. Buđenje je prijelaz. Kao kad otvoriš knjigu i nađeš prazne stranice tamo gdje si očekivao kraj. Te prazne stranice nisu praznina, već poziv , šapat svemira koji te mami dalje, prema nepoznatom.

Dok koračaš tim neispisanim stranicama, osjećaš da je svaka od njih prilika, ne ograničenje. Svaki korak postaje poput otiska na svježem snijegu, šapat nade da je svijet mnogo više nego što si ikada mogao zamisliti. Zapisuješ svoje misli bez straha da će ih kiša izbrisati.

Pravo buđenje tek počinje, a sa sobom nosi neograničene mogućnosti. I dok svjetlost nježno osvjetljava te prazne stranice, shvaćaš da si slobodan napisati bilo što. U toj slobodi, svaki novi korak postaje pjesma, svaki udah postaje proslava.

Život nije završena priča, to je knjiga u kojoj svaka stranica nudi nešto novo.

Matija Gerić