S čime od svijeta da se branim? Misao mi odjekuje dok kročim kroz šumu prekrivenu maglom, gdje stabla šapuću starinske tajne. Jesam li poput potoka koji uporno teče unatoč kamenju koje ga usporava, ili nalik boru koji se, visok i usamljen, brani svojim smolastim suzama?

Potok se brani kretanjem, stalnim bijegom od svega što ga želi zaustaviti. Svaka prepreka postaje njegov oblik, a on se nikad ne predaje. Ali što vrijedi njegovo vijuganje ako ga na kraju proguta rijeka koja ne mari za njegovu upornost? Potok je lijep u svojoj slobodi, no ta sloboda nikada nije njegova ,uvijek pripada nečemu većem, moćnijem.

S druge strane, bor prkosi olujama svojim tvrdim iglicama i hrapavom korom. Njegovi korijeni zagrle stijenu, kao da šapuću: "Ništa me neće pomaknuti." Ali borova obrana nosi gorčinu , tko želi zakloniti srce u njegovoj hladnoj sjeni? Njegova smola je suza što nikad ne ispari, suza koja miriše na čežnju za nečim dalekim i nedostižnim.

I tako stojim, usred prirode koja diše i šuti, između potoka i bora. Moje misli su poput lišća što vjetar nosi, nemirne i nepokorne. Što izabrati? Kretati se poput potoka i zaboraviti rane, ili se ukorijeniti poput bora i živjeti sa svakim ožiljkom?

Dok tražim odgovor, shvatim da ga priroda skriva u svom vječnom ciklusu. Jer možda nisam ni potok ni bor. Možda sam samo sjenka oblaka što prelazi preko šume , neuhvatljiva, prolazna, ali uvijek slobodna.

I dok se oblak povlači, ostavlja pitanje u zraku, pitanje što nestaje s prvim zrakama svjetlosti: Jesam li stvarno slobodan, ili me samo svijet ne može uhvatiti?

Matija Gerić