Volio sam mnogo puta u životu, i bilo je tu svega. Priznajem, možda su to bile greške, možda nisu, ali kako drugačije shvatiti život, nego kao zbir svih tih trenutaka, osjećaja i ljudi koji su se u njemu pojavili? Sve te ruže koje sam napravio, nisu bile samo od metala. Ne, to nisu bile obične ruže, to su bile ruže mog srca, mojih misli, mojih ruku. Svaka od njih nosi njen pečat , ona, žena koja je za mene bila inspiracija, ona koja je oblikovala moj svijet.

Za nju nisam radio samo ruže. Ruže su bile samo odraz onoga što je ona probudila u meni. U njezinu prisustvu, sve je postajalo jasnije, a moji pokreti, moji misli, čak i moja sreća, počeli su se oblikovati oko nje. Nikada nisam tražio ništa od nje, samo sam bio zahvalan što je bila tu, u mojoj stvaralačkoj potrazi, kao tihi, nevidljivi model. Koliko god nas život odvojio, koliko god bili udaljeni, ostala je ona ,ona koja je bila sve. Ruže koje sam radio u njeno ime bile su moj način da kažem "hvala" iako nisam imao hrabrosti reći to riječima.

Nisam znao da će me inspirirati do te mjere, da će oblikovati moj svijet u nešto sasvim drugo. Koliko me je samo ona oblikovala, koliko me potaknula da u metalu, u hladnim čelicima, pronađem toplinu svog srca! Nisu to bile samo ruže , bile su to priče, emocije, tragovi mog postojanja, moji tragovi na njenom imenu. Je li ona ikada bila svjesna toga? Možda nije, možda ni neće ikada saznati, ali to nije važno. Što je važnije od toga da ljubav, inspiracija i tiho divljenje pronađu svoj put, pretvore se u oblik, u nešto trajno?

Tako, sada, kad ne postoji više nikakva veza, kad smo u potpunosti u prošlosti, pitam se , nije li ona možda nešto više nego što sam ikada mislio? Jer nijedna žena ne bi mogla inspirirati čovjeka da stvori takve ruže. I dok tišina između nas postaje sve dublja, ruže koje i dalje radim ostaju živjeti, poput sjećanja na tu nevidljivu, ali prisutnu vezu, poput nečega što je zauvijek utkano u moju dušu.

                                         “Volio bih da nema ove tišine između nas, da me barem pozdravi, da me pogleda u oči, pa makar u njima pronašao samo odraz vlastite ravnodušnosti. Ali znam, kriv sam. Skrivao sam svoje osjećaje, sputavao ih u tišini, dok su u meni gorjeli osjećaji poput neugasivog plamena. Zato su tu ruže , nijemi svjedoci moje slabosti i vjerni čuvari trenutka u kojem sam se izgubio, trenutka kada sam dopustio da sve prođe bez riječi."

Matija Gerić