Bio je čovjek kojem su ruke znale više od riječi. Odgajan u tišini, u nauku vatre i metala, gdje se ne izgovara, već oblikuje. Nije znao obećavati, ali ono što bi dotaknuo, trajalo bi.
I srce mu je bilo takvo ,ogoljeno, nespretno, ali postojano. Kao kamen u rijeci koji ostaje i kad voda zaboravi gdje je bila.

Kad se zaljubio, bilo je to bez svjetla, bez buke , kao kad snijeg prvi put padne po starom krovu. Sve je bilo nježno, ali ne i slabo. Njoj je nosio svijet u šakama, onako kako samo oni znaju što nemaju puno riječi.

Za nju je dan bio uvijek dug, a on bi ga ispunio tišinom koja ne traži ništa. Samo prisutnost. Samo pogled. Samo postojanje.

Ali nekima je tišina teret.
Njegova blagost , stara košulja koju više nitko ne nosi.
Jednostavnost , prostor koji ne nudi zaklon.

Nije otišla jer ga nije voljela. Otišla je jer se bojala da ljubav bez dramatike nije stvarna. Jer nije znala kako se prepoznaje nježnost kad se ne viče.

I prije nego što je otišla, rekla mu je:

Napravi mi nešto što se ne može slomiti.

Bio je to zahtjev, ali i molba. Kao da je tražila da joj dokaže postojanje nečega što ona u sebi nikad nije mogla zadržati.

Počeo je raditi. Nije pitao ništa.
Metal je pjevao pod njegovim rukama, čekić se oglašavao kao sat , otkucajima čekanja.
I klesao je. Srce pretvoreno u oblik. Ruža od čelika, bez trnja. Jer tko voli iskreno, ne brani se.

Dok ju je dovršavao, ona je već bila daleko. Nije znala kako da ostane, pa je odlučila nestati.
Bez drame. Bez oproštaja. Samo je otišla, kao večer koja ne zna da ju netko čeka budan.

U radionici, samo on i ruže. Njegove tišine od metala.

Nije plakao. Nije se srušio. Samo se sagnuo, zagrnuo peć i nastavio. Jer neki ljudi ne znaju stati, čak ni kad ih više nitko ne čeka.

S vremenom, ruže su se množile. Ljudi su ih kupovali, nosili ih kao darove ljubavi, nade, oprosta.
Nisu znali da svaka ruža ima težinu njegove šutnje.
Da svaka ima oblik neizgovorenog:
„Ostani.“
„Volim te.“
„Ne idi.“

Kažu da je jednom svratila.
Nije ušla.
Samo je stajala pred vratima, u kaputu koji nije grijao dovoljno.
U rukama , ruža. Ona prva. Zahrđala, teško prepoznatljiva. Ipak, držala ju je čvrsto, kao da nosi nešto što bi moglo otpasti ako se previše pogleda.

Ruke su joj drhtale. Ne od zime. Od prošlosti.

Zastala je. Pomaknula prstom po hladnom metalu, nježno, kao da traži trag vlastitog života u toj sjajnoj rani.
Ali nije pokucala.
Niti je išta rekla.

A on?

Nije podigao pogled. Nije morao. Znao je.

U radionici je opet gorjela peć. I miris dima, pomiješan s mirisom starog drveta, vratio je tren iz davnih dana, kad se snijeg topio na prozorskom staklu, a ljubav je šaptala bez riječi.

Pogledao je prema vatri, tiho, gotovo sa zahvalnošću.

Jer sad zna:

Kad ga netko pita da napravi nešto što traje,
ne govori više o ljubavi.
Samo pokaže ruke , tamne, žive, umorne i kaže:

Evo. Drži. Ne lomi se. Ali ne grije.

Jer ono što je napravljeno da traje,
ne nosi toplinu.
Samo oblik.
I težinu.

A kad nestaneš,ostat će to.
Jedna ruža.
U sobi punoj tišine.
Pod krovom koji još uvijek pamti prvi snijeg.

Matija Gerić