Nema tu velikih početaka. Samo jutra, teška i sumorna, kao da nose teret svih prethodnih dana. Uglavnom umorna. Ponekad krenu budilicom, ponekad bez nje, jer me probudi kašalj iz susjedne sobe ili ona duga, gusta odsutnost zvuka koja traje predugo, pa mi srce stane sekundu previše, kao da je smrt prišla blizu da bi opipala ima li još života u meni. I onda krene dan. Ne kao oluja. Ne kao zora. Nego kao sat s puklim mehanizmom, škripi, ali broji sekunde. I svaka je važna, jer u svakoj može stati čitav jedan život.

Sendviči od onoga što imamo. Čaj u šalici koja je napukla, ali još drži toplinu. Kao i ja. Napuklost je stanje koje poznajem bolje od vlastitih ruku. Zar nisu svi napukli u ovom životu? Samo što neki to priznaju, a neki ne. Ja priznajem i u tome je možda jedina moja prednost.

Neću govoriti o snazi. To danas svi nose kao bedž, kao orden kojim se hvale pred svijetom, a ja ne podnosim laž. Ja nisam snažan. Samo nisam otišao. Ima li u tome razlike? Možda samo u istini koju govorim. Ispadam iz sebe svaki dan i ponovno se vraćam, kao kap vode koja uvijek pronađe put natrag u staklo. U tome nema snage, samo nužde.

U meni živi stari magnetofon. Bez pauze. Bez stop. Nemilosrdan kao vrijeme. Vrti se danima i kad mislim da sam sve dao, sve rekao, sve pružio, začujem tiho klik i opet ista pjesma, Jesam li stigao na vrijeme? Jesam li ga stvarno slušao? Jesam li bio otac ili tehnička podrška? Tako nas sumnja jede iznutra, gora od svake bolesti, jer za nju nema lijeka.

Preslušavam se. Preslušavam i ono što nikad nisam izgovorio. I nije li baš neizgovoreno ono što najviše boli? Riječi koje ostanu zarobljene u nama grade zidove između ljudi. Ali ni ja ne znam kako ih osloboditi.

Dok drugi hodaju gradom, mi ga preskačemo. Kao kamen preko vode. Škola, dom. Svaki dan ista ruta, ali on, on iz nje pravi svemir. Kaže mi: „Tata, ovaj kiosk miriši kao keksi." A ja shvatim, zaboravio sam da miris postoji. Zar nije čudno kako čovjek može zaboraviti na mirise, kao da je djetetov doživljaj svijeta čistiji od našeg istrošenog?

Naš zaklon? Nije od cigle ni od betona. Jer sve što je čvrsto, može se srušiti. A mi nemamo pravo na rušenje. To je ono vrijeme kad stavi glavu u moje krilo i kaže: „Hajde da šutimo zajedno." To su noćne šetnje kad svi spavaju, a priroda konačno spusti ramena, pa nas pusti da budemo svoji. To su jastuci na podu jer je kauč premalen za duple snove. A snovi su jedino što nam nitko ne može uzeti.

U čekaonici, dok brojevi otkucavaju tuđe redove, on crta ptice na poleđini recepata. Crvene. Plave. S tri oka ili bez ijednog krila. Kad ga pitam: „Zašto ptice?" Kaže: „Jer one nikad ne čekaju." Ponekad djeca znaju više od nas, i to je strašno saznanje. Strašnije od bilo koje istine koju sam morao prihvatiti.

Ponekad, kad se magnetofon u meni pojača, donese mi čašu vode. Bez riječi. Samo dlan na koljeno. Isto onako kako ja stavljam dlan na njegovo čelo kad mu raste temperatura. Tu više ne znaš tko koga čuva. I možda je to jedina prava ljubav , ova međusobna, nenazvana briga koja se ne mora priznati niti objasniti.

Jednom ga čujem kako šapuće svojoj figurici astronauta: „Tata je danas jako umoran. Ne znaš ti koliko on zna biti tih kad voli." I tada sve moje sumnje stanu. Ne nestanu, ali se stišaju, kao plima koja se povlači. I ja se trudim. Ne velikim stvarima. Sitnicama. Da ga ne razočaram. Da uvijek imam odgovor na pitanja koja ne postavi. Jer ima li veće odgovornosti nego odgovoriti na ono što nije ni izrečeno?

Društvo nas vidi. Samo ne gleda. Kad čuju „samohrani otac" ili „njegovatelj", zategnu lice. Kao da je to virus što se širi pogledom. Ali mi ne tražimo tapšanje. Samo priznavanje. Ne da budemo izdvojeni, već uključeni. Ne uzdignuti, već viđeni. Zar nije to ono što svaki čovjek traži u ovom životu , da bude viđen i priznat kakav jest, bez laži i uljepšavanja?

Petnaest godina tako. I nije to labirint. To je isti film, iz dana u dan. Ja ga gledam kao dokumentarac, on kao bajku. Možda jer još ne zna gledati na pola oka. On vidi mene, bez titlova. I zbog toga se trudim. Da budem čovjek vrijedan tog pogleda. A ima li većeg suda od djetinjeg oka koje te promatra bez zadrške?

Ne znam jesam li dobar otac. Ali znam da sam kazeta koja još svira. Iako škripi. Iako preskače. I možda je upravo to život , nastavljati i kad se čini da nema smisla, kad se vrpca istroši, kad mehanizam zahrđa.

Naša priča možda nema refren. Možda neće imati sretan kraj. Ali ima ritam. Klik. Klik. I tišina koja miriše na kruh iz kuhinje. I pogled koji ne traži da budem bolji, samo da budem tu. Jer prisutnost je možda jedino što zaista možemo dati jedni drugima u ovom prolaznom vremenu.

Ako nas sretneš, ne moraš reći ništa. Samo nemoj skrenuti pogled. Jer skretanje pogleda je izdaja koja boli više od riječi.

Jer mi i dalje pišemo ovo poglavlje. Bez točke. Bez kraja. Samo s pauzama, za smijeh, za zagrljaj, za ono: „Tata, još samo pet minuta." A ja kažem, može.

Jer tih pet minuta... To je cijeli svemir. A svemir se ne mjeri satom, već dubinom. I u tome se, možda, krije spas.

Matija Gerić