Glava mi je puna nemira, kao da se roj nevidljivih stvorenja nastanio u njoj, ne dajući mi ni trenutak predaha. Sve što zamislim, sve što pokušam dokučiti, bježi mi, kao da se svijet uroti protiv mojih misli. Lutam u krugovima, sudaram se s nevidljivim zidovima, a negdje u dubini vlastitog uma čujem podsmijeh razuma koji se povukao na sigurno, mudro odlučivši da se ne miješa u tuđe bitke.

Emocije me guše, stežu kao stare čizme koje nikako ne mogu izuti, a odavno su postale premale. Ljubav, strah, nada, gnjev ,sve se prepliće i preklapa, kao loše napisano pismo koje ni sam pošiljatelj ne razumije. Osjećam ih, ali nemam pojma što s njima. Možda bih trebao sjesti i zapisati ih, ali tko bi to čitao? Tko uopće želi znati za tuđe zbrke kad su vlastite uvijek veće i važnije?

A noge... Noge su me izdale. Nose me kamo ne želim, na mjesta na kojima ni psi lutalice nemaju hrabrosti zastati. Idem putem kojim nitko ne ide, ali, naravno, ja sam uvijek taj pionir besmisla. Možda se nadam da ću negdje pronaći sebe, a možda samo bježim od onoga što već znam. Svaki korak je podsjetnik da nemam pojma kamo idem, ali barem izgledam odlučno dok hodam.

Prsti? Ah, prsti su posebna priča. Stalno nešto traže. Grebu po površinama, kopaju po džepovima, prevrtaju po starim mislima i još starijim uspomenama. Kao da će izvući neku mudrost, neko skriveno blago koje sam, eto, samo ja zaboravio. Ali ne, oni samo unose još veću zbrku. Možda bih ih trebao naučiti svirati klavir. Ili ih vezati, čisto da imam malo mira.

Moja glava je bojno polje. Misli su vojnici, nesposobni, samovoljne budale koje ratuju bez plana. Svaka rečenica koju pokušam stvoriti eksplodira prije nego što uspijem shvatiti što je trebala značiti. Pundravci plešu po meni kao da su na proslavi, a ja sam samo nepozvani gost koji smeta.

I dok stojim na rubu vlastitog razuma, osjećam kako u ovom kaosu ima nečega strašno ironičnog. Jer nije li cijeli život samo niz pokušaja da shvatimo ono što se ne može shvatiti? Niz koraka ka nečemu što ne postoji? Ovaj nemir koji me izjeda možda nije neprijatelj, već saveznik, brutalni učitelj koji me tjera naprijed, dalje nego što bih se ikada usudio. Pundravci, ti sitni nemiri, možda su jedini dokaz da sam živ, da osjećam, da mislim.

I tko zna, možda me jednog dana napuste. Možda se povuku u tišinu, ostave me u miru da sjedim na nekom zaboravljenom mjestu, gledajući u beskonačni horizont bez ikakve želje za pokretom. Ali već sada znam,tog dana ću ih poželjeti nazad. Jer bez njih, tko sam ja? Bez tog kaosa, bez tog nemira, bez te lude igre misli, ne bih bio ništa više od prazne ljušture, sjenke čovjeka koji je nekoć plesao s vlastitim demonima.

Možda, samo možda, ne želim da odu. Možda je njihova buka moj jedini način da čujem samog sebe. Možda ću se jednog dana prestati boriti i pustiti ih da me povedu. Da zajedno lutamo, plesni partneri u svijetu gdje smisao i besmisao više nemaju granicu. I možda ću tada, konačno, shvatiti ,nisam ja njihov zarobljenik. Oni su moj dom.

Matija Gerić

Pundravci
Sitna stvorenja, nitko ih do sad nije vidio, ali sigurno postoje ,koja ti nedaju mira, pa ne možeš da se smiriš. (Naziv za” Crve u guzi” , u Vojvodini )😁