Prolazili su dani, a ja više nisam imao nijedne cijele gaće. Nije bilo važno. Držao sam se mišje sreće, jer očito, ako može miš preživjeti s poderotinama, mogao sam i ja. Životne mudrosti s dna ladice donjeg rublja.

Jednog jutra, trbuh mi je počeo probadati, oštro i nepopustljivo. Isprva sam mislio da će proći, da je to samo još jedan od onih prolaznih grčeva koje život donosi i odnosi, poput vjetra kroz poderane tkanine. Ali bol je postajala jača, neumoljiva, i ubrzo sam se našao na hitnoj. Nisam razmišljao o mnogočemu, a ponajmanje o gaćama, sve dok me nisu doveli u ordinaciju.

"Skinite hlače", rekla je doktorica, ne dižući pogled s papira. Glas joj je bio umoran, profesionalan, naviknut na svakakve horore. A onda je pogledala.

"Oh... oh."

Kutovi njenih usana zadrhtali su, kao da se bore između ozbiljnosti i smijeha. Pozvala je sestru da joj asistira.

"Marta, trebam... oh, Bože!"

Sestra Marta je ušla i stala kao ukopana. Njene oči pratile su rupe na mojoj tkanini. Kroz strateški raspoređene rupe na mojim gaćama, anatomija se ukazivala kao kroz vitražne prozore.

"Gospodine, jeste li... svjesni stanja vašeg donjeg rublja?" pitala je doktorica, boreći se s vlastitim profesionalizmom.

"Naravno", rekao sam mirno. "To je svjestan izbor."

Sestra Marta se uhvatila za usta, ali nije mogla zaustaviti smijeh. "Oprostite... ali... IZBOR?"

Kimnuo sam i počeo pričati. O mišu, o kutiji, o poderanim gaćama i o tome kako ponekad ono što smatramo nesrećom postane put do nečeg dubljeg, iskrenijeg. Kako kroz pukotine ulazi svjetlo, kako nas rupe čine potpunima. Ili kako, u mom slučaju, kroz te iste rupe izlazi i zadnji ostatak dostojanstva.

Marta i doktorica su se pogledale. Smijeh je polako ustupio mjesto nečemu dubljemu, nečemu mekšem.

Kad su ustanovile da imam samo običnu virozu, što mi je dalo nadu da moj tragično poderan modni izričaj ipak nije bio odgovoran, Marta me ispratila do izlaza.

"Znate", rekla je, "većina ljudi bi umrla od srama. Ali vi... vi ste te gaće nosili kao da su od svile."

"Možda i jesu", slegnuo sam ramenima. "Samo što svila dolazi u različitim oblicima. Ponekad kao rupe kroz koje život uđe unutra."

Osmijeh joj je bio drugačiji, onaj koji ostaje malo duže nego što treba.

"Završavam smjenu za sat vremena", rekla je. "Možda biste mi mogli ispričati još o tom mišu... uz kavu?"

Kasnije, dok smo sjedili u kafiću, Marta mi je ispričala nešto što me podsjetilo na moju situaciju. "Moja pokojna baka", rekla je, "stalno je nosila poderane čarape. Mirisale su na kamilicu i prašinu iz ormara. Kažem vam, svaki put kad bi ih obukla, osjećala se kao da joj je netko šapnuo: 'Sreća je u onome što ostane, ne u onome što ode.'"

Razmišljao sam o tome dok sam gledao kako miješa šećer u šalici. Marta je nastavila: "Možda je upravo u tome. U čarapama koje su štitile od zlih pogleda, u gaćama koje su šaptale: 'Gle, evo me. I dalje sam tu.'"

Iako ništa nije bilo savršeno, u tom trenutku mi je sve bilo jasno. Negdje, u staroj kutiji pored puta, dva miša su možda još uvijek dijelila svoje poderano sklonište. Ili su otišli. Ili su postali dio nečeg drugog, poput sjene koja me pratila prve noći.

Dok sam sjedio s Martom, osjetio sam kako pukotine u mojim gaćama postaju laganije. Nisu više šuštale pjesmu, bile su tišina između nota. A negdje daleko, u travi uz put, vjetar je strujao kroz praznu kutiju, noseći sa sobom miris starih gaća, soli i nečeg što je možda ličilo na nadu. U dahovima koji su nosili miris soli, činilo mi se da čujem šapat , možda bakin, možda mišev, možda nečiji sasvim drugi.

A možda je to samo bio šapat one sjene,što me od onoga dana prati u stopu !

Matija Gerić