Hodao sam na rubu noći, među stazama koje su nosile odsjaj zaboravljenih dana. Noć je bila hladna, vlažna, poput tajne koja je polako izlazila iz tame. Sjene su plele neobične oblike, a mjesec je blijedo svjetlio, osvjetljavajući put pred sobom. Zvukovi noći , šapat vjetra, daleki hukovi , pratili su svaki moj korak, s onim tjeskobnim osjećajem da nisam sam, iako nisam nikoga mogao vidjeti.

I tada, u jarku uz put, ugledah nešto. Kutija. Stara, poderana, napola zatrpana u travu. Otvorih je. Unutra, u zaboravljenoj tišini, ležale su poderane gaće. Ali nešto se kretalo. Nešto je bilo živo, nije se predalo. Trzalo se. Nešto je bilo tamo.

Sagnuo sam se, a tada sam ga ugledao , miša. Iako mu je kuća bila uništena, siromašna, u njoj je pronalazio sigurnost. Njegov svijet bio je mali, no dovoljan. U naborima tkanine nalazile su se mrvice kruha, miris tame, sigurnosti i možda varljiva, ali voljena toplina. Njegove male oči gledale su me, bez straha, spokojne, smirene. Bio je miran u svom svijetu, kao netko tko je pronašao svoj mir, ma koliko on bio skroman. On nije znao za dugove, brige ni vječna traženja. Imao je samo ono što mu je bilo potrebno, poderane gaće i mir.

Na trenutak sam zastao, nasmiješio se. Pomalo tužno. Ako je on mogao biti sretan u toj krpi, koja je bila otporna na hladni vjetar i zub vremena, što bih ja onda trebao reći? Ja, vlasnik cijelih, novih gaća, trebao bih biti dvostruko sretniji. A ipak, sreća je čudna stvar. Ne broji se lako. Moje su gaće bile čiste, cijele, ali činile su se teške, bez tog mirnog mira, bez te lakoće koju je on nosio.

Smijao sam se tiho, s blagom gorčinom u kutu usana. Možda miš nije trebao ni kuhinju, ni svjetiljke, ni brigu o sutrašnjem danu. Možda nije morao tražiti smisao, jer je već imao sve što mu je trebalo , u poderanim gaćama, u toj tišini. A ja? Ja sam imao cijele gaće, nesanicu i Facebook feed prepun savjeta o tome kako treba živjeti.

Nastavio sam hodati, osjećajući da me nešto prati. Njegovo cijukanje bilo je tiho, gotovo nečujno, ali prisutno. Stao sam, osluškivao, okrenuo se. Nije bilo nikoga. Ipak, osjećaj nije nestajao. Kao da se iz kutije izvukla sjena, sjena s mirisom starih gaća, koja je krenula uz put i tiho me pratila. Taj tihi, neuhvatljivi trag sumnje. Što ako sam ja bio taj koji je promatran?

Možda je miš gledao mene i pomislio isto: „Gle ga, u svojim cijelim gaćama, kako luta, kako traži. Kako nesretan mora biti.“

U tom trenutku osjetio sam hladan dah vjetra kroz svoje gaće, kao da su se stvorile pukotine, barem dvije. Dovoljno značajne da me podsjete da moj svijet nije bio dalek od njegova. Možda su moje gaće bile cijele, ali ja nisam bio čitav.

Nastavio sam hodati, osjećajući kako pukotine u mojim gaćama šapuću s vjetrom, onako tiho, gotovo nečujno, ali prisutno.

Matija Gerić