Blagoslovljeni smo ovim planetom ili bačeni na njega, tko bi to zapravo znao? Ovo je vrtlog kaosa gdje se bol sudara sa snovima, a stvarnost se guši u magli iluzija. Ali što ako Zemlja nije pakao, kako to ponekad izgleda? Možda je ona samo psihijatrijski odjel svemira, kozmički azil gdje duše, poput zbunjenih ptica, dolaze na oporavak. Svemir ima svoje „mjesto za slomljene“, gdje osjetljivi umovi i nježna srca prolaze kroz terapiju: ljubav, gubitak, strah.

Zarobljeni smo u kolektivnoj terapiji, na kugli koja vrti i gravitira, gdje je svaka naša želja okovana stvarnošću, a san o slobodi nikada sasvim nedostižan. Hodamo granicom između stvarnog i zamišljenog, kao akrobati između tame koja nas proždire i svjetla koje ne odustaje. I možda Zemlja nije samo odredište, već utočište. Mjesto gdje dolaze oni koje bi beskraj mira u svemiru slomio, oni koji pod teretom čiste istine ne bi izdržali.

Na ovom psihijatrijskom odjelu nema osoblja. Nema pravila, nema vodiča. Postoje samo duše, jedne drugima terapeuti, držimo se za ruke u mraku, zrcaleći jedni drugima vlastite demone. Krhotine koje nosimo nisu samo ožiljci nego artefakti, svjedoci bitki koje su nas oblikovale. Možda je to smisao , naučiti razumjeti vlastitu slomljenost, prihvatiti je, iz nje stvoriti glazbu, priču, značenje.

Jer unatoč svemu, opstajemo. Na ovoj kugli kaosa pronalazimo ljepotu u slomljenim trenucima, ljubav koja proklija iz bola, smijeh koji odzvanja u hodnicima svemirskog azila. I ta nada, ta sičušna vatra koja gori u nama, čini ovaj planet i mjestom patnje i utočištem prave ljepote. Granice između realnosti i fantazije ovdje ne postoje. Sve je ovo tek igra zrcala i u svakom odrazu, smo mi sami.

Matija Gerić