Svaka greška, svaki pogrešan korak, svaki trenutak nesigurnosti proizlazi iz jedne istine: ja ovaj život živim prvi put.
Zamislite beskonačni ocean. Svaka moja odluka je poput sidra bačenog u tamu, pokušaj da se vežem za nešto stvarno, no često završavam plutajući, tražeći put. Kako da znam gdje su sigurne luke, kada ne postoji karta, niti upute?

Ponekad se pitam što bi bilo da mi je ovo drugi život. Bi li ožiljci bili manji, odluke lakše? Ali, nemam to iskustvo. Svaki pad, svaka pukotina na mom srcu, samo su dokaz učenja. Učenja u svijetu gdje nema probnih vožnji.
Greške su moji učitelji. Nema nacrta za život; moje ruke drhte dok oblikujem vlastitu stvarnost. Poput rijeke koja ne čeka da naučim plivati, ovaj život me nosi, često prema slapovima. Mislio sam da ću se utopiti, ali sada znam da je to samo put prema novom početku.

Srce često pita: zašto sam toliko puta pogriješio? Odgovor leži u tišini mog bića: ja ovaj život živim prvi put. Greške su moji svjetionici, svjetla u tami koja mi pokazuju put. Svaka pogreška je zvijezda na mom nebu, vodič kroz oluje.
Mogao sam možda izbjeći neke udarce, voljeti mudrije, živjeti pažljivije. Ali ti rezovi su me oblikovali. Poput razbijene staklenke koju sastavljam komadić po komadić, moje su pukotine sjajni ožiljci preživljavanja.

I dok plovim dalje kroz nepoznate vode, negdje duboko u tišini noći, čujem šapat neba. Ne nudi mi odgovore, niti mapu kojom bih se vodio. Umjesto toga, govori mi da osluškujem ritam valova, da osjetim sirovu snagu vjetra na licu, da promatram zvijezde kako probijaju tamu. Jer u tom beskonačnom oceanu, u toj vječnoj borbi svjetla i sjene, moj život se ispisuje sam , neponovljiv, divlji, nesavršeno veličanstven. U moru neizvjesnosti, ja sam jedini kompas.

Matija Gerić