Prvi tračak sunca probio se kroz sloj smrznutog lišća. Toplina je stigla prije svjetla, prvo kao jedva zamjetan titraj na rubovima sna, a zatim kao blagi pritisak na ukočenim šapama. Jež je osjetio toplinu na njušci, kao da ga sunce dodiruje prstima nakon dugog, teškog sna. Ali još nije otvarao oči.

Zima je bila duga. U snu mu se tijelo stisnulo u klupko, stegnuto kao srce koje ne smije kucati prejako, kao misao koja ne smije prerasti u san. Samoća je bila teža od hladnoće. Snovi su mu bili pusti, bez mirisa, bez glasova, tek tihi odjeci koraka koji su odavno nestali u snijegu. Sada, mekano svjetlo provlačilo se kroz pukotine tame, a ispod njega, zemlja je mirisala na vlagu, na neizgovorene priče stabala koje su se budile zajedno s njim.

Udahnuo je. Izdahnuo. Otvorio oči.

Svijet je bio drugačiji.

Prvi koraci bili su nesigurni, kao da čini nešto protiv prirode, kao da su mu šape zaboravile svrhu. Bodlje su mu blistale na jutarnjem suncu, zlatne poput sjemena. Kraj potoka, dok je voda protjecala kao svilena vrpca kroz dlanove zemlje, ugledao je svoj odraz. Oči su mu bile dublje, tijelo snažnije. Nije više bio mali ježić.

Bio je čuvar šume koja se budi.

Onaj koji osluškuje, koji primjećuje, koji zna. Nije mogao dopustiti da mu išta promakne.

Zima je završila. Ali nije je zaboravio. Osjetio ju je u tišini koja se provlačila kroz krošnje, u sjeni koja se još nije povukla sa tla. No proljeće ga je grlilo, svjetlost mu je obećavala meke putanje kroz travu, a stabla su mu šaptala o pupoljcima koji će se roditi.

Ali prijetnja nikad nije bila daleko. Iz dubine šume, negdje iz sjena borova, čulo se nešto što nije pripadalo pjesmi proljeća. Tiho krckanje, tek tren, ali dovoljno da podsjeti na tanku nit između sigurnosti i opasnosti. Jež je podigao glavu, slušao. Bio je čuvar. No nije bio siguran, je li to bio stvaran zvuk ili odjek prošlih strahova? Krckanje koje je možda postojalo samo u njegovim uspomenama.

I tada, među vlatima trave i zlatnih ostataka jeseni, nešto se pomaknulo.

Tiho šuštanje pod lišćem.

Šuma je utihnula. Ptice su prestale pjevati, potok je zastao u svom toku, kao da priroda zadržava dah, svjedočeći trenutku.

Jež se ukočio, srce mu je zatitralo poput leptirovih krila. Dah mu je zastao dok je pokušavao razlučiti zvuk među desecima drugih. Možda je to bio tek vjetar, možda tek neki kukac koji se provlači kroz travu, ali instinkt mu je govorio drugačije. U trenutku mu se vratilo sjećanje na one duge, tamne noći kada bi i najmanji zvuk bio prijetnja, kada je svaka sjena mogla značiti opasnost. Ipak, umjesto da se sakrije, oslonio se na tlo i usmjerio pogled.

I tada ju je ugledao.

Pogledi su im se sreli u prostranstvu između daha i treptaja. Ona je stajala mirno, s jednakom nesigurnosti, jednakim pitanjem u očima. Okrunjena rosom koja je svjetlucala na njezinim bodljama. No sada, bez pretjeranih misli, bez simbolike, samo su gledali jedno drugo.

Njuškali su zrak između njih.

Oprezni. Znatiželjni.

Još jedan korak, pa još jedan.

Njihovi nosići oprezno su se približavali, titrali od mirisa koji su se širili između njih poput nevidljivog konca. Osjetio je toplinu njezina daha prije nego što su se dotaknuli, a tada, eksplozija.

Ne nagla, ne silovita, već ona tiha, moćna eksplozija u kojoj se sve stapa. Mirisi su se obavijali jedan oko drugoga, stopili se u novi, nepoznat, a ipak neizbježan sklad. Jež je osjetio kako mu se cijelo tijelo budi, ne samo u mislima, nego u osjećaju topline koja se širila kroz šape, u blagotvornoj težini vlastitog daha koji se prvi put nije tresao.

Oklijevao je.

Na tren se odmaknuo, tijelo mu je govorilo jedno, ali sjećanja drugo. No ona nije odstupila. Strpljivo je čekala.

I tada, sasvim polako, njihove bodlje su se dodirnule, ali ne grubo, ne oštro, već nježno, kao da uče kako se dvoje može približiti bez boli. U tom dodiru bilo je opreza, ali i nečeg dubljeg, povjerenja.

Ali u dubini uma, još je čuo zimu. Čuo je samoću tihih noći, hladnoću koja ne popušta. "Što ako ova toplina nestane?" misao se provukla, kratko, oštro, prije nego što je nestala u proljetnom mirisu. Prije nego što je krenuo dalje, na trenutak je vidio samog sebe u prošlosti, kako grije šape na vlastitom dahu, kako osluškuje daleke zvukove dok je još bio sam. I tada ga je proželo do moždane kosti , ova proljetna toplina bila je dragocjena upravo zato što je poznavala studen.

U svemu oko njih, pupoljci su pucali iz njihovih bodlji, svaki cvijet , krv koja je procvala.

Krenuli su zajedno, a tamo gdje su gazili, zemlja je postajala mekša, kao da joj se koža opušta pod njihovim šapama. Ptice su im pjevale pratnju, a potok je brbljao melodiju koju je skladao samo za njih.

Pod zvijezdama koje su sijevale nad šumom, jež je osjetio kako mu se srce stapa s ritmom zemlje. Osjetio je kako ga cijeli svijet prožima , ovo proljeće nije samo novi početak. Bilo je to obećanje da će svaka buduća zima biti samo priprema za još svjetliji, topliji dodir.

Ali sada su išli zajedno. I to je bilo dovoljno.

Uvijek je bilo. I uvijek će biti.

Matija Gerić