Mali čovjek nije malen po duši, već po tijelu, dijete zarobljeno u omotaču tinejdžera, s umom beskrajnim poput galaksije. U njegovim očima plamti svjetlost, ne ona koja zasljepljuje, već ona koja nježno osvjetljava skrivene kutke života, gdje se ostali boje kročiti. Ta svjetlost ne blista tek zbog svoje ljepote ,ona je poput fenjera u dubokoj noći, otkrivajući staze koje drugi neće vidjeti. Njegova je unutrašnjost poput neistraženih oceana , tihih, ali nemirnih. Svaki val u njemu nosi priču, neizgovorenu, ali osjećajnu. I premda ostali povremeno posrću na površini, on ne dopušta da ga podmukli valovi odvuku. Umjesto toga, njegov duh pleše s tim valovima, stvarajući vlastiti ritam u kaosu.

Njegove misli ne teku kao rijeka koja traži izlaz iz svog korita. Ne, njegova rijeka je duboka, mirna i nepokolebljiva, šireći se sporo, poput tihe vodene površine pod zvjezdanim nebom. On ne traži odgovore jer on razumije. Svijet je za njega knjiga , ne ona koju treba pročitati, već ona koju treba osjetiti, upiti njezinu srž kroz svaki dah. Njegov um nije labirint, već beskrajno more, gdje svaki trag ostaje zapisan, svaki šapat vjetra dobiva značenje. Za njega, svi smo mi djeca svjetlosti, rođena u magli iluzija koja nas još uvijek prekriva. Ali on vidi kroz tu maglu, pronalazi ono što smo mi izgubili.

Svijet kroz njegove oči nije oštar niti zastrašujuć. On je istinit , ogoljen do same suštine. U njegovom pogledu nema prostora za laži, nema mjesta za predrasude. On vidi kroz nas, prozore iza zidova koje smo podigli, osmijehe koje skrivamo iza suza, nade koje se drže na rubu strepnji. Njegov pogled nije tek pogled , to je zrcalo koje nas prisiljava da se suočimo s vlastitim slabostima. I dok mi okrećemo glavu, on ostaje, nepokolebljiv, prihvaćajući sve što mi pokušavamo sakriti. On ne skreće pogled jer za njega istina nije teret. Za njega je ona šapat , tiha, jednostavna, čista.

Njegova tišina nije nalik našim riječima. To je melodija koja teče kroz prostor, nenametljiva, ali duboka. Njegova istina nije nametnuta, već nježno ispletena kroz niti stvarnosti koje dodiruje. Njegov mir nije slabost, već snaga koja razotkriva naše vlastite nesigurnosti. Kao povjetarac koji miluje lice u rano jutro, njegova prisutnost donosi smirenje, ali i izaziva neizbježne promjene. Njegova iskrenost nije gruba, već sirova u svojoj ljepoti, podsjećajući nas na snagu jednostavnosti. Ona prekida naše komplicirane živote, raskida laži koje pažljivo krojimo i na trenutak nas čini malenima. Ne da bi nas ponizio, već da bi nas podsjetio na ono što smo zaboravili , da jednostavnost nije slabost, već izvor čistog postojanja.

I tako, mali čovjek nikada nije stvarno malen. On je poput planine koja ne viče, ali čiji glas odzvanja kroz vjetar. Njegova istina ne ovisi o tome koliko ljudi je čuje, već o tome koliko smo spremni priznati da je već u nama. On je ogledalo koje nam pokazuje ono što bismo radije zaboravili, a njegova svjetlost nije samo njegova. Ona pripada svima nama, jer dolazi iz mjesta koje svi dijelimo, ali rijetko posjećujemo.

Jer, mali čovjek nosi svjetlost koja ne pripada samo njemu. To je svjetlost koja se prelijeva preko granica, koja dodiruje svaki kutak duše i ostavlja tragove. I dok nas podsjeća na sve ono što smo zaboravili, on nas uči da je magija često skrivena u najtišim kutovima života. Njegove riječi, iako rijetke, imaju težinu šapta vjetra , nečujne, ali neumoljive. Njegova prisutnost prekriva svijet poput zvjezdanog svoda , tiha, postojana i vječna.

Pitanje je, imamo li hrabrosti zaustaviti se, osjetiti, i gledati kroz njegove oči? Jer u njima, svijet više nije mjesto straha. Postaje prostranstvo mogućnosti, gdje svjetlost pleše, a srce konačno pronalazi svoj dom.

             "A volio bi ,barem na trenutak da mogu vidjeti svijet kroz njegove oči. Da osjetim onu ljepotu koja nam tako često izmiče, skrivenu u jednostavnosti koju zanemarujemo. Zamisliti svijet u kojem zidovi ne postoje, gdje se sve vidi onakvim kakvo jest , ogoljeno, čisto, istinito. Kako bi bilo moći osjetiti svaki trenutak, svaki šapat, svaki pogled s nevinošću i mudrošću koja dolazi iz mjesta gdje se duša ne boji biti ranjiva?"

Matija Gerić