U noći koja se tiho spušta na grad, s vatrometom što raznosi boje po nebu, osjetim kako se u meni nešto miče. Kao da duboko u onom kutku gdje čuvam sjećanja, gdje se smiruju neizrečene želje, odjekne titraj nade. Nova godina, kažem si. Nova prilika. A ja, zarobljen između prošlog i budućeg, stojim na rubu vlastitih misli i pitam se što to zapravo znači?

Obećavam promjene, pišem na papiriće odluke koje će nestati već s prvim jutrom siječnja. Ali nije važno. Na trenutak vjerujem da će taj prijelaz iz starog u novo skinuti sa mene teret prošlih dana. Kao da će me svjetlo prvog jutra oprati, učiniti me lakšim, barem na trenutak. I dok čekam, osjećam da to nije samo običan prijelaz iz jedne godine u drugu. U tome ima nečega dubljeg. U tom trenutku, nešto se u meni otvara, iako možda to nikad neću razumjeti.

Vrijeme, međutim, ne čeka. Korača, mirno, tiho, nevidljivo, prolazi kroz moje prste, ostavljajući samo tragove u sjećanju. Sjećanja koja se sa mnom vuku, koja se ne daju zaboraviti, ma koliko želio da nestanu. Stojim uz rijeku dana, gledajući kako te prošle godine odlaze, ponekad s osmijehom, ponekad s tugom. A onda, u toj tišini, osjećam da mi je preostala samo jedna stvar, nada. Jer što mi drugo preostaje osim te tvrdoglave nade da će buduće biti ljepše, nježnije prema meni?

Svi želimo da nam bude bolje, da snovi konačno izrone iz tame, da se oslobode i postanu stvarnost. To je moj vječiti san, vječiti poziv. A nadati se, to je jedino što imam. Možda će se, negdje u skrivenom kutu svemira, nova godina zaista rasplesti kao čarolija, poput onog prvog snijega što pada na zemlju, i dodirnuti moj život. Tko zna?

Gledam vatromet koji raznosi boje po nebu, te odsjaje koji u tom trenutku djeluju kao mali komadići vremena, svjetlost koja se rađa samo da bi nestala. Svaka iskrica, svaki praskavi trenutak na trenutak ulazi u moje misli, a zatim nestaje u noći. Je li to samo blještavilo ili zapravo pokazatelj onog što me čeka, onog što, koliko god blijedo bilo, ostavlja trag u meni? Ponekad, ta svjetlost na nebu postane moj odraz, prolazna i privremena, kao sve što činim u svom životu, ali dovoljno snažna da me podsjeti da postoji ljepota u tim trenutnim stvarima.

I zato vjerujem. Nadam se čudu novog početka, kao što dijete vjeruje u prve pahulje zime. Iako, možda, duboko u sebi znam da nije svaka godina čudo, da nije svaki dan onaj koji ću pamtiti. Možda su samo trenutci, trenuci koji prolaze, trenuci u kojima nalazim samog sebe. I ponekad, dok noć utihne, dok svjetla grada zaspe, ostajem sam s tom tišinom i vlastitim mislima. U tim trenucima, kad sve prestane, kad je sve u miru, osjećam težinu postojanja i lakoću što dišem. Možda je upravo to dovoljno.

I tu, u tom trenutku tišine, rijeka dana prolazi ispod mojih nogu, bezbrižno, bez obzira na sve što se događa u svijetu. Rijeka je neumoljiva u svojoj svojoj tišini, ali istovremeno nosi u sebi snagu i mir. Gledam njene nespretne valove, kako raznose prošlost i ostavljaju samo mirnu površinu, gdje se sve naslikava u zrcalu vremena. Ne znam kamo vodi, niti želim znati. Rijeka ne zna kamo ide, ali to ne čini njezinu putanju manje važnom. I tako, gledajući tu rijeku, shvaćam: možda i ja nisam ništa drugo nego te sitne kapi koje prolaze, ali svaka nosi svoju važnost.

Nova godina ne donosi nužno mudrost. Ona me samo podsjeti da sam ovdje, sada. Da stojim pred ogledalom vremena koje me polako vodi prema nepoznatom. I dok gledam vatromet na nebu, dok slušam tišinu koja slijedi, shvaćam i ovo je dovoljno. Jer srce još kuca, a svjetlo novog jutra već se nazire na horizontu.

I dok to svjetlo raste, shvaćam da svaka zora, bez obzira na datum, nosi obećanje. Možda to obećanje nije uvijek ostvareno, ali je tu, stalno pred mnom. I to je ono što me spašava. Taj nevidljivi zrak nade, poput svjetla što se rađa iz tame, ne da mi da zaboravim. I možda nikada neću doći do odgovora na pitanje što znači nova godina, ali zato mi ostaje vjerovanje, vjerovanje u ono što je pred mnom, vjerovanje u ono što ću postati.

Matija Gerić