Ljubav, taj slatki otrov što uđe u čovjeka tiho, neprimjetno, kao kap vina što klizne niz grlo i ostavi gorak okus. Usamljenost, sjenka bez glasa, uvijek tu, skrivena u uglovima srca, čeka. Svijet, pun nauka i mudrosti, nije pronašao način da izliječi te dvije boljke. Kao da je čovjek osuđen da vječno luta u krugu čežnje i praznine, da traži lijek za ranu koju možda ne treba ni liječiti.

Hodamo, mi ljudi, kroz ovaj svijet kao slijepi prosjaci, pružajući ruku prema nečemu što ne znamo imenovati. Srce traži spokoj, a tijelo dobiva samo prolazne utjehe , tablete za bol, za san, za život. Ali za dušu, za onaj tihi krik što odjekuje u osami, nema lijeka.

Nisam ja mudar, barem ne po mjerilima svijeta što mudrost broji knjigama i diplomama. Ali znam, kako kažu, da je granica između ludila i mudrosti tanka, tanja od paučine. A oni što se nazivaju razumnima često ne razlikuju jedno od drugog. Ja sam, možda, lud. Ponekad tonem u misli, u neki vlastiti delirij, gdje razum popušta uzde, a na njegovo mjesto dolazi nered , ali u tom neredu, možda, ima više istine nego u uređenom svijetu.

Tada misli vrište, ruše zidove, otvaraju prostore gdje pitanja gaze odgovore, gdje logika gubi tlo pod nogama. I nije li baš tu, na rubu svijesti, u toj tišini nakon buke, sakriven ključ? Ne za izlaz, nego za razumijevanje. Možda je kaos istina, a red samo privid, iluzija kojom se tješimo.

A lijek za ljubav i usamljenost? Možda ga nema. Možda ga nikad nećemo naći jer nije ni potreban. Možda je čovjek stvoren da nosi teret čežnje, da mu srce nikad ne bude potpuno ispunjeno. Jer što bismo postali kad bismo prestali tražiti? Kad bi nestala ta praznina, ta glad što nas tjera naprijed?

Možda je upravo u toj čežnji život. U bolu, u nemiru, u težnji za nečim što nikad nećemo doseći. Možda je to što nas čini ljudima. Ili se samo zavaravamo, tražeći smisao tamo gdje ga nema.

Matija Gerić