Sjedimo ovdje, nagnuti nad mikroskopom, Karlo i ja, i promatramo list koji mi je otvorio potpuno novi svijet pitanja. Pokušavamo razabrati ima li dlake na njegovoj površini, ali to jednostavno pitanje odvelo me u vrtlog mnogo dubljih misli.

Dok zurim u taj sićušni svijet koji se otkriva pod mikroskopom, ne mogu ,a da se ne zapitam ,ako postoji čitav jedan svemir toliko malen da ga možemo vidjeti samo kroz mikroskop, nije li moguće da i nas netko tako promatra? Možda smo i mi, sa svim našim gradovima i civilizacijama, samo mikroskopski uzorak na nečijem stakalcu. Možda se i to biće, koje nas promatra, čudi našoj dlakavosti, našim običajima, našem načinu života, baš kao što se ja sada čudim ovom listu.

Ta misao me tjera da se osjetim nevjerojatno malenim. Mi, koji se toliko ponosimo svojim postignućima, svojim građevinama koje paraju nebo, svojim tehnološkim čudima , što smo mi u odnosu na beskonačnost svemira? Samo trenutak, samo mrva prašine u vječnosti prostora i vremena. Svemir nas istovremeno ispunjava strahopoštovanjem i tjera nam strah u kosti svojom veličinom i snagom. Osjećam se kao zrnce pijeska na beskonačnoj plaži postojanja, nesvjestan ogromnog vala koji prijeti da nas odnese u ništavilo.

Ponekad se pitam jesmo li zaista gospodari svoje sudbine ili smo samo marionete u rukama nekog većeg bića, lutke u svemirskoj predstavi čiji scenarij ne možemo ni naslutiti. Možda je sve što vidimo, sve što mislimo da znamo, samo ono što nam je dozvoljeno vidjeti, samo djelić stvarnosti koju smo spremni prihvatiti. Možda smo, poput listova na stablu, dijelom nečeg mnogo većeg, nečeg što ne možemo ni pojmiti. Ali naravno, to nas ne sprječava da mislimo kako smo centar svemira. Jer, ljudska taština je stvarno neizmjerna. Zamišljamo se kao gospodari vlastite sudbine, dok smo možda samo glumci u beskrajnoj predstavi, ne znajući ni svoje uloge ni kraj.

I tako, vraćajući se svom prvotnom pitanju o dlakama na listu, shvaćam da možda nije važno mogu li ih vidjeti ili ne. Važnije je što me to jednostavno pitanje natjeralo da se zapitam o svojem mjestu u svemiru, o prirodi stvarnosti i o granicama ljudske spoznaje. Možda je najveća mudrost u prihvaćanju da ne možemo sve vidjeti i sve znati, ali možemo se diviti misterijama koje nas okružuju. Diviti se tom neizmjernom plesu postojanja, gdje je svaki djelić važan, iako nam možda nikada neće biti potpuno razumljiv. Svaka misao, svaki trenutak postaje zvijezda u našem osobnom svemiru, svjetlo koje nas vodi kroz tamu neznanja.

I naravno, sve to dok se pitamo ; ima li ovaj list dlake? Jer, na kraju krajeva, to je ono što je stvarno važno. Smiješno je kako nas naizgled jednostavna pitanja mogu odvesti na najdublje puteve razmišljanja, ali možda je upravo to ljepota ljudskog uma ; sposobnost da u sitnicama pronađe svemir i u svemiru, sitnice.

Matija Gerić