Sloboda i samoća. Dvije riječi, dva daha, dva svijeta koja se isprepliću u meni, tjerajući me da koračam rubom između njih. Sloboda nosi miris jutarnjeg vjetra, svježu oštrinu koja otvara pluća i daje osjećaj beskraja pod mojim stopalima. Samoća, s druge strane, nježno, gotovo nečujno šapće: "Ti si moj. Uvijek moj."

Kad ujutro nema ničijeg glasa da me probudi, svitanje dolazi poput suca. Stoji pred mojim prozorom, nepomično, i gleda me pogledom koji ne nudi utjehu ni osudu. Njegova tišina nije prazna; ona odzvanja, nosi težinu rečenog i neizrečenog. "Ovo je tvoj trenutak," govori mi tiho. "Tvoj svijet. Nepomućen, čist, tvoj i ničiji više." U toj tišini ne nalazim spokoj. Ona je kao voda koja teče ispod leda – hladna, neuhvatljiva, ali uvijek prisutna.

Noću, kad tama ispuni prostor, ona nije prijetnja. Nije neprijatelj. Ona je ogledalo u kojem se reflektiraju moje misli, moji strahovi i čežnje. Oni sjede uz mene, poput starih prijatelja koji nikada ne odlaze. Ponekad ih pitam: jesam li slobodan čovjek, ili tek zatočenik nečega što ne mogu imenovati? Oni ne odgovaraju, ali njihova šutnja dovoljno govori.

Sloboda je ruka koja otvara vrata svijeta, dok samoća stoji iza mene, pažljivo ih zatvarajući. U slobodi je širina – možeš letjeti, birati, govoriti, tražiti. Ali kada se vratiš, kada te taj let spusti na zemlju, zidovi kuće šute. Njihova tišina nije praznina, već podsjetnik da su tvoje misli jedini glas koji čuješ.

Ponekad se pitam je li sloboda blagoslov ili teret. Ona je poput plašta koji grije i štiti, ali s vremena na vrijeme osjetim njezinu težinu na ramenima. Samoća, sa svojom tihom prisutnošću, postaje neodvojivi dio mene, poput sjene koja me prati gdje god krenem. Omotava se oko srca, tiho i postojano, sve dok ne povjerujem da je dio mene, da je oduvijek bila tu.

Ali možda... možda je ljepota upravo u toj tenziji. Sloboda i samoća nisu suparnici, već dva aspekta iste istine. Jedna me uči kako širiti krila i letjeti, druga kako slušati tišinu i biti prisutan u vlastitom biću. Prava snaga nije u odabiru jednog nad drugim, već u prihvaćanju obje. Jer, da bi letio, moraš znati kako pasti, a da bi pronašao mir, moraš se znati suočiti s tišinom.

Svitanje i tama, svjetlost i sjena, nisu naši neprijatelji. Oni su jednostavno ritam života, pozornica na kojoj plešemo. Plešemo između izgubljenog i pronađenog, između čežnje za beskrajem i tihe potrebe za domom u vlastitoj duši.

I taj ples, vječni ples, sve je što imam.

Matija Gerić