Oh, ljubav! Toliko lijepa, a istovremeno prokleta, kao da ju je sam vrag stvorio. U njenom carstvu nema mira ni ravnoteže. Kada nas preplavi, poput nabujale rijeke što se divlje izlijeva iz svog korita, njezina nas snaga nosi do visina koje djeluju nedostižno, a zatim nas, bez upozorenja, gura u najdublje ponore. Ljubav ne poznaje granice ni okvire; ona je poput neuhvatljivog duha koji se poigrava našim unutarnjim ritmom, vrtlog svih godišnjih doba i oluja koje možemo zamisliti, čudovište koje se ne može ukrotiti.

Ljubav prolazi kroz faze: radost koja cvjeta poput proljetnog polja, strast koja gori kao žar u ljetnoj noći, nesigurnost koja dolazi s jesenskim vjetrom i donosi suze, te hladnoća što srce obavija poput zimskog plašta. Ta četiri godišnja doba ljubavi, svaki put kad ih prođemo, mijenjaju nas, a naši unutarnji demoni isplivaju na površinu.

Iz tog kaosa stvara se divlji nered, nemilosrdna sila koja, poput oluje, ruši sve pred sobom. Ljubav ne bira. Ona dolazi tiho, kao sjena koja prekriva sunčev sjaj, šapćući tajne u uho i ostavljajući nas u stanju neprekidnog iščekivanja. Dok se predajemo njenom zovu, ne možemo predvidjeti kamo će nas odvesti. Ostajemo bez daha, zarobljeni u mreži želja i strahova, isprepleteni u jedno neuhvatljivo stanje postojanja.

Ljubav, tajanstvena i neuhvatljiva, ostavlja nas u nemiru, dok njen pravi oblik ostaje skriven, poput magle koja se polako diže, otkrivajući samo djeliće onoga što je nekad bilo. U tom petom godišnjem dobu, gdje su granice između stvarnosti i snova zamagljene, ljubav postaje vječna tajna, vjetar u našim jedrima i oluja koja nas nosi u nepoznato , čudovište koje se stalno mijenja i koje nikada ne možemo potpuno razumjeti.

A što nam ostaje na kraju? Možemo joj se oduprijeti ili se prepustiti, zaroniti u te nemirne vode s neizvjesnošću u prsima. Ljubav nije mirna luka kojoj stremimo, već beskrajno more na kojem se gubimo, nadajući se tek povremenim trenucima tišine. Možda nas njezine struje jednom odvedu do obale, a možda ćemo zauvijek ostati zarobljeni u njenim valovima, plutajući između snova i stvarnosti.

Jer ljubav nije destinacija, već putovanje bez kraja, jedina oluja kojoj se uvijek vraćamo, čak i kad znamo da će nas opet slomiti.

„Kada sam prvi put osjetio taj val ljubavi, shvatio sam da me ona vodi kroz cijeli spektar emocija. Iz te spoznaje rođena je moja ideja o 'petom godišnjem dobu' , emocionalnom staništu gdje se isprepliću radost, strast, nesigurnost i tuga, stvarajući jedinstvenu ljepotu koja nas oblikuje.“

Matija Gerić