Petar Hektorović je poznat po svojoj poemi Ribanje i ribarsko prigovaranje i on je porijeklom sa otoka Hvara, a školovao se u Splitu iz filozofije i latinskoga jezika. Kako je živio u jednom jako značajnom vremenu na prelazu iz 15. u 16. stoljeće, točnije od 1487. do 1572., koje je u Hrvata unekoliko najplodnijim i najljepšim periodom u njihovoj povjesnici pak je ova hrvatska renesansa jednakovrijedna svakoj drugoj renesansi. Međutim, mnogi vrlo uticajni i valjani pisci i povjesničari nisu se bavili Hektorovićem. Na primjer Krleža se nije bavio Hektorovićem iako je posve sigurno njemu bio poznat. A nisu se bavili jer temetski Hektorović nije odgovarao njihovom duhu. 

Krleža je više bio usmjeren prema kontinentalnoj Hrvatskoj i literaturi na kajkavskom dijalektu mnogo više nego prema dalmatinskoj cakavici. A drugi razlog je u tome da mnogi naši proslavljeni pisci i ljudi od pera nisu nikada ribarili pa im je ribarenje bilo nepoznato dčcim kod Hektorovića upravo ribarenje jeste ono bitno i on postavlja jedno jako značajno pitanje: 

"Znaš ko je bogatac pun blaga zadosti?" Pa na njega odgovara da je to onaj ribar koji ribari morem: "Ribam da je more dom, toj mož' viditi. Na suhu ne more nijedna živiti..."

Pa smo mi unekoliko kano ribe u moru i u jatima dočim nam je samo more naša domovina. A kao ribari mi ribarimo pak lovimo razne ribe, a to će reći naše prijatelje, našu bracu i sestre, naše žene, ali i filozofe i znanstvenike, pjesnike i pisce i svekoliku mladež kojoj uprav ribar mora primjerom biti. A ribar ribari ostima, udicama, parangalom i mrežama pa je i sam nas život kao naša oprema za ribanje, nesvršen, nedovršen, manjkav bas kao ribarska mreža "od prozori bud znan: oka su u mrizi, ku kad iztegnu van kroz nje more bizi." pa nam tako prema Hektoroviću života bizi kao što more iz mreža naših bizi, pa je filozofu zadaća da se poduhvati toga životnoga trajanja. Međutim, filozofima jesu stvari ovoga svijeta teške " u ruci zlatne knjige, družba da mu je ", jer filozofi su u svojim ispitivanjima nebesa i zemlje zapravo vječni usamljenici. I Petar je usamljeni starac kojem društvo prave dva ribara na njegovom putovanju barkom. 

Ovo ribarenje pada vjerojatno negdje okolo 1557. godine. Petar je u to doba ribarenja imao 70 godina, dakle, bio je starac kako se nadaje iz njegovijeh zapisa: "Odkle dojdoh na svit i po njem putuju, od sedamdeset let dalec se ne cuju, ka mi starost daše i ne znam odkuda prid mnom ne gatase nigdar se taj čuda. Gatku izrečenu ja bolje ne svit saj, ni liplje odrišenu ne slušah neg je taj."

Petar je bio oduševljen tom spoznajom ribara da je more kano dom, kano domovina i da je sveza živoga bića ribara bas to plavo more, te velike ribe i te mriže i taj kamen bijeli kojeg ima Dalmacija pa on zapisuje: "Gdino ni junak poskakuje od kamenka do kamenka" pak je istina da svaki istinski ribar poznaje svaki kamen svoga mora. Ti su ribari zajedno sa piscem uhitili jednog velikoga zubaca " ki prilićan biše k jednom teliću...vidit ga lipota, čudih se uistinu kako mriža umota toliku težinu." 

Danas u tome našemu moru na žalost nema tolikih zubataca, ako ih uopće više i ima nego samo nekakovijeh sivijeh riba pak je znanost rekla da u tome moru ima preko 30 novijeh vrsta kojed nikada nisu ranije bile registrirane. 

Da je Petar Hektorović obrazovan čovjek svoga doba, da je on renesansni čovjek najbolje pokazuju njegovi zapisi o porijeklu rijeka i potoka i zapisi o porijeklu rose. Prema ovim pitanjima on se ne razlikuje mnogo od drugih renesansnih pisaca koji raspravljaju o porijeklu duge, o težini, o svijetlosti, o suncu, o mjesecu, o zvijezdama sjajnim i još mnogim drugim prirodnim fenomenima; "Nu me poslusajte rič moju zoreći...odkuda tolika u gorah voda je?" 

Pa onda odgovara kako je uprav more sinje kojeg je posvuda krivac za to: "Mater našu ovu po kojoj se hodi, koju zemlju zovu more svu obhodi." To se more uljeva u supljine razne "tanko se cideći tere sladko biva, na gore uzhodi timi supljinami, paka se slobodi iztičuć rikami, tako t'voda zgora u more dohodi." Međutim ima u ovoj slici nekih nejasnoća pak se Petar dalje pita : "Je li toj istina, nu mi reci sada, da svaka težina zgora doli pada. Misli kako more nagoru uzajti?...Jes vidil vrućinu koliku moc ima" pak " u vidru vodeno k nebu dno upraviv." 

Tako se onda desi drugačiji prirodni događaj da "potanko kad skupij dosta tej mokrine, oblakom zastupi nas i strane ine iz koga padaju dazji, snizi i gradi." Dočim kada je riječ o porijeklu rose onda nekako stvari drugačije štoje pa se ta mokrina na razlici temperatura hvata za travu i Hektorović kaže da je u svim ovim pitanjima još i Jevrejski kralj Solomon kojeg on naziva Salamun bio u pravi i govoril istinu. Eto, tijem se pitanjima i kojekakvim drugim bavi Hektorović u svome spijevu ‘’Ribarenje i ribarsko prigovaranje’’ pak je riječ o spijevu koji je jako daleko od takozvane dijalektalne poezije kako se to imalo običaj kazivati. "Istinu od toga, zna l'pilosopiju, taj vitez od koga take hvale diju.", a o filozofiji unekoliko Hektorović pjeva u Drugom danu spominjuci velikoga Splićanina Marula Marka ali i grčkoga filozofa Pitagoru, kojeg on piše kao Fitagoru za koje Hektorović mni da je čitalac za njih čul i knjige njihove čtil " ke se raznesene po sve svita kraje, čudno narešene svake slasti slaje." i kao takav veliki i vrsni Splićanin Marul Marko za Petra Hektorovića predstavljaše ikonu svetu jer bijaše riječ o čovjeku i piscu " ki svojom dobrotom kud god je hodil i svetim životom svim je bil drag i mil". 

Danas je pak malo takvijeh pisaca i takvijeh rodoljuba. A što se pak takozvanijeg bugarščića tiče, koje je Hektorović zapisao one se sve odnose na vrijeme turskoga zaposjedanja Balkana pa je unekoliko čudno da nam svekolika narodna poezija pocina na Turskome slučaju, ali i nije čudno ukoliko imamo u vidu kolku je stranost predstavljao muhamedanski elemenat kršćanskoj Europi da se ta Europa i dan danas od toga oporavlja mada, kako smo svjedoci evo jošte nekijeh 6 stoljeća, valja imati na umu da je vjerski princip jedan jer je i zbilja kojom se bavi također jedna, a ne mnoga. 

Pak je nama danasnjima čudno da i nakon tijeh 6 stoljeća na istome prostoru i sa istijem ljudima ima toliko zle kobi i jada. Odatle nije za čuditi da je Hektoroviću stalo do mišljenja ljudi u Dubrovniku koji ga i tamo časte kao velika muža mada, eto, sada stvari štoje tako da "dojde jedna čudnovata nemoć koju ti ne umim izreći i koja mi omrazi život moj...koja me dovede do smartnoga mejaša" valjda stoga što mnogi ne razumiju da je njemu "dati na znanje sve ribanje moje i vaš put moj pravom istinom onakav kakav je bio.", a oni koji se pozivaju na njegovu Poslanicu Mikši Pelegrinoviću, valja rijeti da je točno da je Hektorović zapisao "tako ti i mi i sve strane našega jezika darze i scine bugarščice za stvari istine, brez sumnje svake, a ne za lažne kako su pripovisti nike i pisni mnoge." Pa je stoga on i rekao da je riječ o ribarima koji su "ništa od ovoga a ništa od onog slišali i s pomnjom slišajući naučili.", a što su na primjer ti ribari naučili? Pa oni su naučili na primjer kako Hektorović zapisuje "A dušom razum nas da vas vik oblada, svih ljudi, moj i vas, ne posad nazada, a razumom vaju božja milost vela kojom se vladaju svi gradi i sela." 

Eto, to su te poslovice istinite svih strana našega jezika, koje su ribari naučili, a Hektorović zapisao.

iz moje knjige: VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE



http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php