Kad pomislim na Božić iz djetinjstva, srce mi zadrhti, kao da se u tom trenutku otvara prolaz u neki paralelni svijet. Sjećam se tih dana kada je zrak bio oštar poput britve, a miris svježih kolača lebdio kućom poput nevidljivog pokrivača koji je obavijao sve živo. Ta kuća, ispunjena toplinom koja nije dolazila od vatre nego iz srca, bila je sveto tlo na kojem je svaka kuglica, svaka svijeća, nosila obećanje. Ne obično obećanje, već zavjet da magija postoji, da nikad neće nestati. I ja sam vjerovao. S onom dječjom strašću, koja ne traži dokaze, koja ne poznaje sumnju.

Ponekad se pitam, gdje je nestala ta magija? Sjećam se snijega koji je padao bez kraja, tiho i neumoljivo, stvarajući svijet izvan prozora koji nije pripadao stvarnosti. Bio je to svijet od kristala i svjetlucavih zvijezda, svijet koji je disao čistim čudom. Te zvijezde, gledao sam ih sa strahopoštovanjem, uvjeren da je nebo na dohvat ruke, da će, ako se dovoljno odvažim, prepoznati moju želju i spustiti mi se na dlan. A Djed Božićnjak? On nije bio samo legenda. Bio je vječno svjetlo u tami zime, svjetionik za one koji još nisu znali što znači izgubiti.

Svjetla na božićnom drvetu nisu bila samo ukrasi. Ona su blistala poput svemirskih lampiona, nježno podsjećajući na toplinu koju ni najhladnija zima ne može ugasiti. Svaka pjesma, svaka nota bila je poput snažnog vala koji udara o stijene moje stvarnosti, noseći me prema obalama gdje čak ni satovi ne postoje. U to doba godine činilo se kao da su hladni vjetrovi gorjeli, jer su moji osjećaji plamtjeli jače od svake oluje. Tada je nada bila beskrajna, a snovi slobodni od granica, lebdeći iznad stvarnosti poput ptica koje ne poznaju kaveze.

Danas? Danas je Božić drugačiji. Više nije čaroban,postao je blijeda stvarnost. Smiren, utišan, ugušen u svakodnevnim brigama. Djeca možda osjećaju isto ono što sam i ja nekad osjećao, ali za mene je to samo sjenka. Sjenka nečega što je nekad bilo opipljivo i stvarno. Ali čak i tako, u toj sjeni, krije se čudna snaga. Snaga da prizovem te trenutke, da ih sačuvam u svom srcu, tamo gdje ni vrijeme ni zaborav ne mogu doprijeti. Oni su blijedi odraz onih dana kad sam bio voljen bez pitanja, kad smisao nije bio pitanje nego stanje bivanja.

Ipak, shvaćam da magija nije nestala, već se preoblikovala, povukla u tišinu, u ritam svakodnevnog života. Više je ne tražim u svjetlucavim lampicama ili darovima, nego u trenucima kada osjetim njezinu nježnu toplinu u osmijehu voljenih, u pogledu koji govori više od riječi, u tihim noćima kada svi zajedno dijelimo mir. Ta magija sada živi u detaljima, u pukotinama stvarnosti kroz koje prosijava svjetlo, podsjećajući me da čuda nisu izgubljena, samo su tiša.

Možda je najistinskiji Božić upravo taj , onaj koji ne dolazi izvanjskim sjajem, već se rađa iznutra. To je svjetlost koja nježno treperi u meni, svjedok prošlih čuda i tihi vodič kroz sadašnjost. Ta magija nije nestala, ona pulsira poput tihe melodije koja odjekuje u dubinama mog bića.

I dok koračam kroz stvarnost, razumijem da ta tiha, unutarnja svjetlost neće nikada ugasnuti. Svaki korak donosi novo razumijevanje, a magija, iako promijenjena, ostaje trajna.

Ona me podsjeća da čuda nisu samo sjećanje, nego izbor koji pravim iz dana u dan, u svemu što gledam, volim i živim.

Matija Gerić

https://mgeri.substack.com/