Kad su bogovi stvarali čovjeka, najveću šalu ostavili su za kraj, darovali su nam dar da sve razumijemo osim sebe. Ispalo je to genijalno, stvorili su stvorenje koje može živjeti u zabludi s takvom strašću da mu ni stvarnost ne može parirati. Od kad je svijeta i vijeka, ljudi umišljaju svašta da su, pametni, sretni, bitni, zaljubljeni, vješti… Ali najrjeđe umišljamo da smo budale. A ima nas, itekako. Više nego što bi itko volio priznati.

Mi smo majstori samozavaravanja, virtuozi u simfoniji lažne veličine. Dirigenti vlastitih fatamorgana, plješćemo si nakon svakog pada kao da smo upravo izveli salto mortale, a ne poskliznuli se na vlastiti ego.

Izgovorimo besmislicu s uvjerenjem da bi nas Sokrat tapšao po ramenu, i to u pauzi od gledanja YouTube klipova koji nas uče “kako postati bolja verzija sebe u tri koraka”.

Umišljamo da smo pametni, jer smo pročitali članak na internetu s naslovom “Znanstvenici otkrili…” i to je već dovoljno da drugima dijelimo lekcije.

Ako imamo mišljenje, mora da je to i istina.

Ako zvučimo uvjerljivo, moramo da smo u pravu.

Logika je to Facebook komentara, ali i životne filozofije mnogih. I ti i ja, da i ti koji čitaš ovo, znaš da sam u pravu.

Umišljamo da smo sretni jer sreća danas ne znači mir, nego fotogeničnost. Toliko se trudimo izgledati sretno da nemamo kad biti sretni. Dovoljno je da se smiješimo u pravom kutu kamere, s dobrim filterom, i već si kandidat za osobu koja “zna uživati u malim stvarima”. U stvarnosti, grickamo nokte od stresa i gutamo motivacijske citate kao sedative.

Umišljamo da smo bitni jer objavljujemo svakih šest sati gdje smo, s kim smo, što smo jeli, koga više ne pratimo i zašto. Sve u nadi da će svemir primijetiti naše postojanje. Svemir šuti.

Ali budale? To su oni drugi. Uvijek. Onaj koji krivo parkira. Onaj koji postavi pitanje na krivom mjestu. Onaj koji vjeruje u nešto u što mi ne vjerujemo. Naše budalaštine nisu budalaštine , one su ironija, eksperiment, umjetnički izričaj.

A istina je, budale su svuda. I ono što je najgore, često najglasnije. Često u ogledalu.

Prepoznat ćete ih po uvjerljivosti kojom govore o stvarima koje su otkrili deset minuta ranije.

Po spremnosti da brane ideje do krvi, i to one koje će već sutra zamijeniti novim, jer algoritam to traži.

Po tome što u istoj rečenici mogu sami sebi proturječiti, a da im se obrva ne pomakne.

A najsmješnije je što… svi mi to radimo. Mislimo da smo malo iznad , samo malo, taman dovoljno da se s visoka gledamo dok tonemo u istu močvaru. Ta iluzija vlastite iznimnosti najdublja je budalaština od svih, upravo zato što djeluje tako uvjerljivo iznutra.

Sjećam se jednog ne baš sretnog pokušaja kulinarskog herojstva kad sam odlučio napraviti ozbiljno punjenu piletinu u pečnici za sebe i Karla. U glavi sam vidio savršeno zapečeno meso, hrskavu kožu koja će pucketati kao fin čips i umak od šampinjona koji će se topiti u ustima poput najfinije čokolade.

Umjesto toga, postao sam kandidat za Darwinovu nagradu u kategoriji “Kako izgubiti pravo na korištenje kuhinje u tri jednostavna koraka.”

Pileća koža, koja je trebalo biti hrskava poput zlatne korice na pečenom kruhu, zapravo je pukla kao balon pun pare, a gljive su izletjele iz folije poput raketa. Dim je gušio kuću. Jedina stvar koja se pekla bila je moja taština.

Karlo je samo stajao tamo, zureći u kuhinjski prizor kao da je došao u novootvoreni muzej “Kako uništiti piletinu za 10 sekundi”. U nevjerici je negdje mislio: “Kakva mu to budala slaže ručak?”

Na kraju, nije bilo druge nego da naručimo pizzu. A srećom, to je bio moj Karlo, jer on već zna koliki sam bedak, samo nije znao da to može biti toliko zabavno. Jer ljubav je kad netko vidi tvoj apsolutni kaos i ostane na večeri. Čak i kad večera stigne u kartonskoj kutiji.

 

Društvo nas je naučilo da se hvalimo pameti, ljepoti, uspjehu, bogatstvu, ali da budalaštinu skrivamo kao da je riječ o kaznenom djelu. A zapravo je riječ o najdubljoj ljudskoj slabosti, strahu od ranjivosti.

Bojimo se biti prozvani, odbijeni, isključeni.

Budalaština nije problem, priznavanje budalaštine jest.

Strah od ranjivosti, tog trenutka kad netko kaže “Znaš da si samo čovjek, zar ne?” i ti se raspeš kao krhka figurica od šećera. A mi bismo radije nosili stotinu maski nego pokazali jedno golo lice.

I tako, dok voda kaplje, mi gradimo kule od laži. Ne zato što volimo graditi, nego zato što se bojimo plivanja.

Istina je da svi glumimo da znamo. I u toj glumi, ponekad, postanemo uvjerljivi i sebi samima. Ponašamo se kao da hodamo po užetu savršenstva, a zapravo se provlačimo kroz život poput mačke s vrećom na glavi, ponosno i potpuno izgubljeno.

I sve je to u redu. Samo bi bilo lijepo kad bismo tu i tamo skinuli masku i priznali da ne znamo, da griješimo, da blebećemo. Da smo budale. Jer budala koja zna da je budala već je na pola puta do iskrenosti. A to je više nego što smo ikad pretpostavljali da možemo biti.

Na kraju krajeva, možda i ne postoji ništa iskrenije od dvije budale koje, svjesne svoje budalaštine, sjede zajedno, naručuju pizzu i raspravljaju o smislu života. S puno žara i nula argumenata i s čudnim osjećajem da su napokon na pravom mjestu.

I tako, dok bogovi gledaju svoje dizajnerske greške i smiju se, mi jedemo pizzu. Jer što je bogovima veća šala od toga da su stvorili budale koje misle da nisu budale, osim možda budala koje to znaju i naruče pizzu s ananasima.

Ta pizza s ananasima nije samo hrana, to je simbol našeg pristanka na vlastiti apsurd. Razumijevanje dolazi kad priznamo budalaštinu.

Dok zadnji komad slano-slatkog kontrasta nestaje u ustima, mi smo konačno blizu istini , da smo stvorenja koja mogu razumijeti sve osim sebe.

 

Matija Gerić