Kada me obuzme nemir, uvijek se sjetim jedne jednostavne, ali moćne istine , oni ne laju na mene, već na sliku koju su sami stvorili o meni. Kao da sam ogledalo koje reflektira njihove vlastite strahove, predrasude i nesigurnosti. Njihove riječi ne govore o meni, nego o njima samima.

Prečesto ljudi ne vide ono što stvarno jesam, nego ono što žele vidjeti. Ponekad je to slika koja im se ne sviđa, pa u nju projiciraju svoje frustracije. Ali, to više nije moj teret. Njihova predstava o meni nije moj život, nije moja stvarnost. Naučio sam da ono što drugi misle o meni nije moja odgovornost. Ako laju, to znači da nešto ne razumiju , možda mene, možda sami sebe.

I dok slušam taj lavež, u tišini svog uma, prisjetim se , nije to moja borba.

Matija Gerić