Oči su portali, vrata kroz koja svjetlost ulazi i postaje dio nas, ali i zrcala u kojima se odražava čitav svemir. Nisu samo prozori duše, već i tajni prolazi u svjetove koje nosimo u sebi. U njima se talože dani i noći, kiše i sunčeva svjetlost, odrazi izgubljenih pogleda i neizgovorenih riječi, šapat mjesečine koji miluje kožu sjećanja. U očima se zadržava vrijeme, svaka godina ostavlja nevidljivi trag, brazdu koja se ne vidi na koži, ali se osjeća u dubini pogleda.

Postoje oči koje nose oluje i one u kojima sunce nikada ne zalazi. U nekima titra svemir, dok se u drugima kriju priče koje nitko nikada neće pročitati. Takve oči nisu tek prozori prema vanjskom svijetu, one su mozaik osjećaja, vrtlozi neizgovorenih misli i svetišta tajnih čežnji. I tu, u tom trenutku kada se dvije duše susretnu kroz pogled, dolazi do nečega što riječi ne mogu opisati. Tada, izravno i bez obzira na prostor koji ih dijeli, dva pogleda postaju poput mosta, nevidljivog, ali stvarnog. U tom pogledu sve se smiruje, sve se usklađuje. Oči se susreću i sve što je bilo neizrečeno, sve što je bilo daleko, sve postaje jasno. Osjetiš kako iz pogleda izlazi tišina koja ispunjava, sve nesigurnosti, svaka dubina, svi oni nevidljivi dijelovi duše, dolaze u pogled. I tako, nježno, poput vjetra na površini vode, dvije duše se dodiruju u tišini. Bez riječi, bez imena.

Pogledom se može dotaknuti nečija duša nježnije nego dlanovima, može se otvoriti vrata u neizrečeno, u prostor gdje riječi postaju suvišne, a tišina govori više od svega.

Oči su mostovi, granice između onoga što jesmo i onoga što bismo mogli postati. U njima su skrivene tajne kišnih ulica, odrazi nemirnih mora, jeka davnih obećanja. No, one su i kroničari vremena, u njima se nakupljaju svi pogledi, sve tuge i radosti, svaka izgubljena prilika i svaka nova nada. U nečijim očima možeš pronaći dom, zaklon u kojem vrijeme prestaje postojati, gdje pogledi postaju isprepletene ruke zaljubljenih na obali rijeke.

Ali oči nisu samo svjetlost. U nekima su zore koje miluju svijet blagim sjajem, ali u drugima se roje sjenke, nemiri bez imena. One mogu biti poput bistrog izvora, osvježavajuće i prozirne, ili poput tame bez dna, u kojoj se rasplinjuju izgubljeni snovi. Oči mogu nositi sjaj nade, ali i bezdan tuge, oluje što razaraju tišinu duše. Pogled koji grije može u trenu postati pogled koji siječe poput vjetra prije oluje. Svaka bora u kutu oka, svaki trag umora, svaka svjetlost što s vremenom jenjava, svjedoči o svim trenucima koji su kroz njih prošli.

U njima se prelamaju tuge, neostvarene čežnje, misli koje nikada nisu pronašle svoj glas. One mogu biti tihe oluje koje dolaze bez najave, nebo na rubu kiše, nemir što raste u sjenama noći. No, mogu biti i svjetionici u oluji, mjesta gdje vrijeme ne briše ljubav, već je čuva poput tajnog rukopisa u srcu svemira.

Ipak, najveća čarolija očiju je u njihovoj sposobnosti da prepoznaju. Pogledi se mogu pronaći i u njima se mogu roditi novi svjetovi. Dokle god postoje oči koje traže, koje se prepoznaju u drugima, beskonačnost će postojati unutar njih. Jer u očima se ne ogledamo samo mi, u njima odjekuju priče svih onih koji su nam ikada značili, svi oni koje smo ikada voljeli, svi trenuci koji su nas oblikovali i svi oni koji će tek doći.

Matija Gerić