« PSIHIČKI REPORTER IZ 19. STOLJEĆA

KOLEKTIVNA SVIJEST U SVIJETU ŽIVOTINJA »

 

Kažu da su ponekad odgovori na najteža pitanja jednostavni. A njihovi otkrivači uvijek su u nečijem susjedstvu. Zašto jedan ne bi živio, recimo, u našem. I možda se zvao - Andrej Rehak. Nije fizičar, već kipar. Neka nas to ne obeshrabri, jer fizika mu je strast već godinama. A strasti su zarazne. Pogotovo kad je riječ o intrigantnim idejama, možda čak s pokojim “znanstveno-heretičkim” elementom.

Andrej me kontaktirao preko zajedničkog poznanika (Špic, basist mog benda). Iznosio mi je preko telefona svoje čudne ideje, koje uopće nisam razumio, niti sam shvaćao što bih ja zapravo tu mogao učiniti I pitao je l’ se možemo naći. Nisam bio jako zainteresiran jer sam odmah procijenio da na temelju svega toga ne mogu napraviti emisiju, što je jedino što mene tišti iz tjedna tjedan. Da nije bilo Špica, smatrao bih ga još jednim od mnogobrojnih ljudi koje me zovu da mi ispričaju svoje čudne ideje ili neobična iskustva - neke su čisti bullshit, ali većina me obogatila davši mi uvid u to kakve se sve ljudima sve čudne stvari zbivaju, kako je svijet oko nas neobičan I nerazjašnjen I u kojoj mjeri koncepti kojima robujemo ni po čemu nemaju monopol na istinu. Od nekih poziva nastanu prilozi za emisiju ili čak i cijele emisije. No, to je već druga priča.

Kad sam se našao s Andrejom, izuzetno mi se dopao. Sviđala mi se njegov strast, temeljitost I potkovanost, a simpatično mi je bilo I to to sam pred sobom vidio osobu koja vjeruje u to što radi I potpuno je sama u opoziciji postojećem koncenzusu znanja I autoritetima koji jednog kipara (što je on po zanimanju) s lakoćom mogu “pomesti” znanjem, biografijom I akademskim titulama. U njegovom pristupu fizici bilo je umjetničke inspiracije I mada I dalje nisam u potpunosti razumijevao sve što mi je pričao (mada malo po malo jesam, jer mi je on dosta dobro objašnjavao), nakon određenog vremena počelo mi se činiti da bi mogao biti u pravu, jer mi se činilo razumno i logično sve što sam čuo, a bilo je I potkrijepljeno izračunima. No, puno zanimljvija od fizike bila mi je njegova priča – što je sve I kako Andrej prošao od ideje, preko njenog uobličenja sve do pokušaja prezentacije, u kojoj je mjeri zanemario svoj temeljni posao u tih godinu dana, u kojima je potrošio svu ušteđevinu, ali I napravio web-site na kojoj predstavlja svoju teoriju. Nebitno za priču, ali zanimljiv mi je bio I njegov auto – neki prastari džip koji je palio na “kurblu”. Osim toga, osobno mi se živo fućkalo je li brzina svjetlosti konstanta (kao što kaže današnja fizika) ili nije (kao što kaže Andrej) – ne mogu reći da pitanje slavnog Einsteinovog “c” bogznakako utječe na moj svakodnevni život.

Onda sama pomislio: Recimo, što ako ispred sebe imam pravog autora revolucionarnog otkrića? Treba li odbaciti to što priča samo zato jer nije u skladu s onim što se uči? Kako bih reagirao da smo u 18. stoljeću I da mi priđe neki Andrej Rehak I počne pričati, primjerice, o otkrićima kvantne fizike? Kako bih uopće mogao procijeniti je li u pravu, pogotovo ako sam laik? Da li bih bio u stanju odbaciti prevladavajuću krivu paradigmu u korist točnije samo zato što bi mi netko u gostionici pričao nešto sasvim drugo?

Zaključio sam da nisam kompetentan da budem sudac I da se jedino mogu osloniti na ono što vidim I čujem, na moju procjenu čovjeka ispred mene – jednom rječju: na intuiciju. Koja mi je govorila da je Andrej Rehak OK, da zna što priča i da bi njegova priča onda mogla držati vodu. Ogromnu količinu zanimljivog teksta od intervjua koji smo krenuli raditi sažeo sam u oblik koji slijedi.

ŠOKRE: Kako si se počeo baviti fizikom?

ANDREJ: 2005. je bila godina fizike I 100-godišnjica specijalne teorije relativnosti, pa je Pirelli imao online natječaj za 5-minutnu flash animaciju kojom je trebalo objasniti teoriju relativnosti. Nagrada je bila primamljiva, a tema me je toliko privukla da sam cijelo ljeto skupljao informacije o teoriji i počeo rad na filmu. Animirane krivulje sam gledao po danju i noću, na kavi bi ih skicirao, sanjao sam ih. U tim noćima potpuno sam shvatio koncept iskrivljenja prostor vremena I vidio ga u geometriji.

ŠOKRE:Kakvu ulogu u toj priči je imao Pioneer 10?

ANDREJ: Tih sam dana pročitao o Pioneeru 10, NASA-inoj sondi lansiranoj 1972. Nakon 35 godina gibanja brzinom od 40 000 km/h, sonda je duplo udaljenija od Sunca nego orbita Plutona. Par godina nakon lansiranja uočena je anomalija - sonda je godišnje «usporavala» za 8000 milja. Fenomen je dobio ime Pioneerova anomalija i danas spada u jedan od nerješivih problema u fizici. NASA je na njega potrošila milijune, godišnje se održavaju znanstveni kongresi o temi, čak je predložena izgradnja replike letjelice sa sofisticiranijim uređajima i lansiranjem u trenutku slične konstelacije planeta. Cijena poduhvata mjeri se u stotinama milijuna dolara. Toliko o ozbiljnosti problema. Vidio sam rješenje još dok sam dovršavao članak. Potom sam u Mayi (software za kompjutersku animaciju) napravio model sunčevog sistema, s “Planet orbitsa” skinuo pozicije planeta na dan lansiranja, sa NASA-inog sajta Pioneerovu putanju i lansirao svoj Pioneer. Nakon početnih problema, nekoliko dana prije nove godine potpuno sam riješio Pioneerovu anomaliju.

ŠOKRE: Što je dalje bilo?

ANDREJ:Obavijestio sam o tome Nature i bio nemalo iznenađen odgovorom da nisu zainteresirani za objavljivanje. Rad sam objavio na internetu I poslao link na nekoliko tisuća adresa teorijskih fizičara iz svemirskih agencija i instituta za fiziku. Dobio sam pet odgovora. Rus, dva Nijemca, Englez I Kinez - kao u nekom vicu. Odgovori su bili ohrabrujući, ali sam bio razočaran slabim odazivom - tada još nisam znao da je to zapravo bio dobar odaziv - i nisam nastavio korespodenciju. Danas se Pioneer i dalje vodi pod neriješene probleme u fizici. Znanstvenici se i dalje druže I raspravljaju, troše se novci, objavljuju nevjerojatno kompleksne studije, pojavljuju najneobičnije teorije, kalkuliraju «sunčevi vjetrovi», spekulira se o «tamnoj energiji», novim dimenzijama.

                                      MOBITEL I SVEMIR

ŠOKRE: Kakvo je rješenje?

ANDREJ:Formula koja rješava Pioneerovu anomaliju toliko je jednostavna i precizna da sam jednom prilikom, dok sam sa prijateljicom gledao nekakvu emisiju na Discoveryu o spuštanju sonde na asteroid u pojasu između Marsa I Jupitera, uzeo mobitel i u manje od pola minute izračunao da će ga promašiti za cca 2000 milja. Na ekranu je bila animacija sonde, neka velika prostorija u NASA-i sa golemim displejima, uzbuđeni znanstvenici u bijelim kutama. Bio je to kraj trogodišnje, multimilijunske misije. U jednom trenutku čovjek na ekranu je rekao: “Na žalost, u trenutku kada smo očekivali da će nam se putanja susresti sa putanjom asteroida desilo se nešto neobjašnjivo. Bili smo oko 1900 milja prekratki.”. Bio je to nevjerojatan osjećaj. Imati formulu koja je toliko jednostavna i moćna, a koju nitko ne želi.

ŠOKRE: Kuda te je dalje odvelo istraživanje?

ANDREJ: Neko vrijeme kasnije sam u Zagorju, pustinjački, radio na skulpturi, pa sam se u večerima ponovno počeo igrati sa svojim studijama Pioneera na laptopu. Zanimala me priroda rješenja. Intuitivno sam odbacivao metode računanja koje su u formuli imale gravitacijsku konstantu «G», što nije bilo lako jer je G uveo velikan fizike Isac Newton. Ona je neizostavni dio računa koji uključuju gravitaciju i jedan od fundamenata fizike. U jednom sretnom trenutku vidio sam rezultat. Orbitalna brzina bila je jednake produktu brzine svjetla i korijenu vremena. Otisna brzina bila je jednaka produktu brzine svjetla I korijenu iz dva vremena. Na stranicama od prije par tjedana stajala je formula; gravitacija je jednaka brzini svjetla puta vrijeme. Sve se počelo slagati. Kleknuo sam na terasu i zaplakao. Pas me je došao tješiti, a ja sam plakao od prevelike sreće. Imao sam univerzalnu formulu za prostor, vrijeme i brzinu, najjednostavniju i najmoćniju formulu u univerzumu. U šumi, u Zagorju, pas i ja.

                                 PRINCIPIA UNIVERSI

ŠOKRE: Kako si je dalje testirao?

ANDREJ: Nova fizika, nazvao sam je Principia Universi, trebala se dokazati na drugim neriješenim anomalijama. Sjećam se rješenja progresa Merkurovog perihela. Stoljećima je dobiveni rezultat za taj progres bio nešto manji od opaženog. Anomalija u progresu uočena je za svaku planetu, no Merkurova godina je najkraća, a orbitalna brzina najveća, pa je njegovu anomaliju najjednostavnije pratiti. Opća teorija relativnosti riješila je problem, ali preciznost koju je pokazala na Merkuru padala je kako se išlo prema drugim planetama. No, rješenje je odjeknulo svijetom kao mega-vijest, a autoru Einsteinu osiguralo mjesto u panteonu fizike. Mislim da je tada jedino Einstein bio svjestan njezine nepotpunosti te je trideset godina proveo u traženju ujedinjenja gravitacije I brzine svjetla. Moja formula je trebala riješiti problem progresa Merkurovog perihela i biti jednako precizna za sve planete i subatomske čestice, bez razlike. No, nisam imao osnovnu formulu za računanje progresa da bih uopće mogao implementirati princip, a opću teoriju gravitacije sam odbacio kao prekompliciranu. Zato sam sam derivirao formulu. Opaženi progres Merkura je 5,74 lučne sekunde na zemaljsku godinu, a moj rezultat iznosio je 5,74. Vrijednosti koje je formula kalkulirala imale su po desetak, dvadesetak znamenki. Dobiti tako precizan rezultat jednako je vjerojatnosti dobivanja na lotu nekoliko puta za redom.

ŠOKRE:Što si napravio s otkrićem?

ANDREJ: Tih dana je osnovana institucija Ruđer Inovations. Tadašnji direktor me saslušao, potpisali smo izjavu o tajnosti i krenuli u provjeru od strane teorijskih fizičara na Ruđeru. Vidjevši abstrakt, jednoglasno su zaključili da je to nemoguće i da ne žele trošiti vrijeme jer je «silu» gravitacije nemoguće računati bez «G». Rekao sam da danas fizika ne rješava puno toga i da imam model s kojim to nije slučaj. Jedan fizičar mi je rekao da fizika danas zapravo jako malo toga ne rješava. To malo u trogodišnjoj putanji svemirske sonde je 2000 milja. Ali to malo znači promašaj. Moje druženje s jednim od profesora potrajalo je do svibnja. Izložio sam mu cijelu Principiu i on u to vrijeme nije uspio pronaći grešku. Bilo mu je nevjerojatno da tako jednostavne formule zaista daju rezultate, ali također mu je sve to bilo toliko novo pa nikako nismo mogli maknuti problem potpunog prihvaćanja. Nesuglasica nakon koje smo se rastali nastala je kod terminologije valne duljine. U mojoj Principiji, valna duljina zapravo je valno vrijeme. I tada se jedinice slažu. Znači ne metar nego sekunda. Vrijeme titraja je valno vrijeme. Ali nije prošlo.

                                 POUND-REBKA

ŠOKRE: Što je bilo tada?

ANDREJ: Bio sam ljut, opet na početku. Odlučio sam riješiti još nešto neobjašnjeno. Nešto veliko. Sjetio sam se eksperimenta Pound-Rebka. On spada u grupu najjačih dokaza teorije relativnosti, no njegov rezultat do danas, nakon više od pedeset godina, nije razjašnjen. Postoji nekoliko objašnjenja, ali svako je u koliziji s nekim od osnovnih principa teorije koju dokazuje. Trebalo mi je manje od pola minute da ga riješim. Ako se svjetlosna sekunda (cca.300 000 km) u području gravitacije površine Zemlje rastegne za gravitacijski iznos (9,807 m), za koliko se rastegne prostor visine tornja na kojemu je napravljen eksperiment (22,5 m)? Dobio sam rezultat na 20 decimala identičan izmjerenom. Shvatio sam da Pound-Rebka zapravo mjeri gravitaciju. Imao sam instrument za mjerenje gravitacije koji čak nisam morao ni provjeriti - u zadnjih pedeset godina eksperiment je ponovljen više puta sa sve preciznijim i nikada drugačijim rezultatom. Poslao sam mail u Rudjer Inovations da imam jednostavno i precizno rješenje za mjerenje gravitacije. To je instrument od globalnog strateškog značaja pa predlažem sastanak na kojem bi dogovorili detalje oko njegovog patentiranja. Odgovor nisam dobio. Krenuo sam u samostalno elaboriranje I konstruiranje instrumenta i shvatio da imam «Star Trek device». Preko te male promjene u valnom vremenu, instrument mjeri gravitaciju, akceleraciju, dilataciju (vrijeme), otisne i orbitalne brzine, masu, energiju, radijus. Ta mala promjena valnog vremena je vrijednost koju treba dodati mjeračima vremena na satelitima i svemirskim sondama za sinhronizaciju vremena. Instrument sam patentirao i u procesu je priprema izrade prototipa.

ŠOKRE: Dakle, smatraš da brzina svjetlosti nije konstanta?

ANDREJ:Tako je. Ne napuštajući model najjednostavnije babilonske matematike, bazični odnosi prostora, vremena i brzine o kojima govorim računaju orbitalne brzine satelita, sinhroniziraju njihove satove, daju rezultate za otisne brzine raketa, mase, radijuse, orbitalne brzine i periode nebeskih tijela i subatomskih čestica, energiju. Računaju gravitaciju i vrijeme najudaljenijih zvijezda i galaksija te jednako dalekih atoma i njihovih subatomskih čestica. Daju točan rezultat za progres Merkurovog perihela i poziciju Pioneera 10, objašnjavaju problem rotacije galaksija, crne rupe, tamnu tvar. U odnosu prostora, vremena i brzine nema mjesta za gravitone, tamnu tvar i fizikalne konstante. Brzina svijetla bila je konstanta. Sada to više nije. Skinut je “speed limit” univerzuma….

O BRZINI SVJETLOSTI…..

ANDREJ: Zarobljena dogmom brzine svjetla, fizika je postajala sve kompliciranija, nekompatibilna i teško razumljiva ljudima izvan profesije. Evo analogije - u Ptolomejevom modelu svemira Zemlja je u centru, pa Sunce, planeti i zvijezde kruže oko nje po krivuljama nazvanim epicikli. To je dobar primjer kako krive pretpostavke upotrebom kompliciranije matematike i geometrije mogu biti prilično točne u opisivanju prirode i zadovoljavati znanstvenike stoljećima. S Kopernikovim heliocentričnim modelom, komplicirane epiciklične orbite postale su kružnice. Danas su višedimenzionalni matematički tenzori postali praktičan alat za pokrivanje rupa u razumijevanju pojava u prirodi. No, ideja prirodne granice brzine svjetlosti vrijedi samo unutar svakog odvojenog referencijalnog sustava. Što je veća gravitacijska razlika između našeg i sustava koji mjerimo, veća su prostor-vremenska iskrivljenja i očitije anomalije u rezultatima mjerenja. Posljedica takve iskrivljene percepcije svijeta su neobjašnjiva negativna akceleracija svemirskih sondi Pionira 10 i 11, progres Merkurovog perihela, veći od izračunatog, problem rotacije galaksija (uočeno je da se galaksije ne okreću po Keplerovim zakonima), širenje svemira sa teorijom Velikog praska i nebrojene druge “riješene” i nerješene anomalije i nedokazane teorije.

A FORMULA JE….

ANDREJ:… Formula je: g=cd. Nevjerojatno jednostavna I moćna. Gravitacija je dilatirana brzina svjetla. Sveti gral fizike je veza između gravitacije i brzine svjetla. U tako opisanom Univerzumu ne postoje konstante. Dosad su funkcionirale unutar određenog referencijalnog sustava, uglavnom zemaljskog. No, i on je morao imati određeni stupanj aproksimacije. Sekunda čovjeka u prizemlju duža je od sekunde stanovnika prvog kata. I metar mu je veći. Te male razlike zanemarujemo, ali ne možemo kod objekta dvostruko dalje od orbite Plutona, galaksija ili atoma. Konstanta jednog sustava ne vrijedi u drugom.

ZA KRAJ:
Nova fizika, izvedena iz jedinstvenog principa matrice prostor-vremena-brzine, sa metodama i dokazima objavljena je na stranici www.principiauniversi.com