Nostalgija me često obuzme kad pomislim na svoje djetinjstvo, ali ne zbog samog djetinjstva. Nedostaje mi način na koji sam uživao u malim stvarima. Svijet oko mene tada bio je poput čarobnog mjesta, ispunjenog neizmjernim mogućnostima i neograničenom radoznalošću. Svaka sitnica nosila je svoju priču, svaki trenutak bio je dragocjen.

Sjećam se mirisa svježih kolača koji su se pekli u kuhinji, onih jednostavnih trenutaka kad bih se probudio u nedjeljno jutro i trčao prema kuhinji, oslanjajući se na drveni okvir vrata. Moj pogled bio je usmjeren prema stolu na kojem su bili kolači, a ja sam sanjao o svakom zalogaju. Ta slatkoća nije dolazila samo od šećera, već i od sreće koja je ispunjavala zrak, poput sunca koje se probija kroz oblake nakon dugotrajne kiše. Bio sam toliko zahvalan na tom jednostavnom zadovoljstvu, kao da su kolači bili dragulji u nekom tajnom kraljevstvu. Srce mi je bilo ispunjeno radošću, a osmijeh na licu bio je poput bezbrižnog cvijeta koji se otvara prema svjetlu.

Uživao sam i u kišnim danima. Dok bi kapljice padajuće kiše klizile niz prozor, ja bih se umotavao u svoj omiljeni pokrivač, osjećajući se sigurno i toplo, kao u mekom zagrljaju majke. Ponekad bih izradio papirne brodiće i puštao ih niz lokvice, gledajući kako se bore protiv valova, svaki od njih nosio je svoje snove i nade. Svaka lokvica bila je ocean, svaka kišna kap bila je prilika za avanturu, koja je nosila neizvjesnost i uzbuđenje koje je budilo maštu. U tim trenucima, osjećao sam se kao kapljica u moru, slobodan i nesputan, s neograničenim prostorom za sanjanje.

Dječje igre su bile još jedan izvor radosti. Igrao sam se s prijateljima vani, gradeći tvrđave od grančica i lišća, stvarajući svjetove u kojima su mašta i stvarnost bili isprepleteni poput pletenice od cvjetova. Te igre nisu imale granice, a smijeh je bio naš jezik, jasan i glasovit poput ptica koje radosno pjevaju na proljeće. Prolazili smo kroz djetinjstvo, zaboravljajući na vrijeme, nesvjesni svih briga koje će nas jednog dana zadesiti, kao da smo bili vjetrovi koji su plesali kroz polja bez prepreka. Sjećam se osjećaja slobode, onog bezbrižnog uzbuđenja koje je punilo moje srce, poput divljeg plamena koji ne prestaje gorjeti.

Sada, kad gledam svijet oko sebe, osjećam kako su ti mali trenuci postali rijetkost. Zauzeti smo poslom, obavezama i svakodnevnim brigama, često zaboravljajući cijeniti male stvari koje su nas nekad ispunjavale. Često se pitam, gdje su nestali ti trenuci jednostavne radosti? Kako je moguće da su ti sitni užici, koji su mi donosili toliko sreće, postali gotovo nevidljivi, poput zvijezda skrivenih iza oblaka u noći? U toj tišini, srce mi se stegne, a osjećaj gubitka preplavi me poput hladnog vjetra koji nosi sjećanja.

Nostalgija koju osjećam nije samo gubitak djetinjstva, ona je tuga zbog gubitka sposobnosti da se divim malim stvarima. Nedostaje mi to jednostavno zadovoljstvo, to iskreno veselje koje je prožimalo svaki moj dan. Vjerujem da je u tim malim stvarima skrivena prava ljepota života, u svakodnevnim čudima, u mirisima, okusima i trenucima sreće koje često uzimamo zdravo za gotovo.

Matija Gerić