Negdje na rubu grada, tamo gdje asfalt već odavno nije prepoznao čovjeka i gdje je blato zauzelo mjesto betona, u kući koja se protivi svakom zakonu logike i gravitacije, živio je čovjek koji se nikada nije ženio. Nije to bila ni nemoć, ni nepovjerenje, jednostavno, to je bila sudbina koja ga je zaobišla. Nije podnosio pomisao na dijeljenje kreveta s nekim tko će ga svako jutro ispitivati, kao da je noć proveo skrivajući državne tajne, a ne hrčući na istom madracu. Sam sebi je bio dovoljan, a kad to nije bilo dovoljno, tu je bila rakija , ta stara svetica u staklenoj boci koja je znala kako zagrijati dušu i natjerati čovjeka da povjeruje u nešto što nalikuje na sreću. A imao je rakije toliko da je mogao zapaliti cijeli grad.

Lice mu je bilo tamno, kao da se potukao sa suncem i izgubio. Kao da je dim odlučio napraviti njegovu kožu domom, a on se nije protivio. Kažu da je pogrbljen od života, ali on je tvrdio da je to od vječnog saginjanja po prokleti balvan koji se nikad nije cijepao kako treba. Njegova su ramena bila šira nego što su trebala biti, jer su nosila teret godina u kojima je razgovarao sa zidovima, šutio sa mrtvima iza kuće i trpio zimu koja je svaku noć polako dolazila da mu liže kosti.

Imao je društvo, ali ne ono ljudsko. Ne pse, ni mačke. Imao je zmiju, sa očima poput ugljena. Ta tiha i neuhvatljiva beštija kretala se po kući, nikada na istom mjestu, baš kao i njegovi snovi. Pričao je da ju je našao dok je bila mlada, tanko i gladno stvorenje, zgrčeno u kutu šupe, baš kad je pomislio da bi mogao imati nekoga tko neće postavljati pitanja. I nikada ga nije pitala. Nikada ga nije ispitivala zašto pije, zašto razgovara sa sjenama prošlosti, zašto ne voli jutra. Samo bi se povremeno provukla između njegovih ruku dok je sjedio na trijemu, podsjećajući ga da nije jedini stvor koji puzi po ovoj zemlji, tražeći nešto što nikada neće naći.

Govorio je da je bolestan. Ne onako kako bi to napisali doktori na papiru, nego kako čovjek oboli od previše razmišljanja, od previše sjećanja, od previše života koji nije živio. I siromašan, no ne na način na koji to ljudi zamišljaju. Jer što mu znači novac, kad ima kišu da ga pere, vjetar da mu šapuće bajke i rakiju koja mu nudi lažnu sreću? Svijet, nažalost, ne razumije da postoje ljudi koji su sretni u svojoj kaljuži, dok se drugi dave u svili i zlatu.

Voćnjak mu je bio divlji raj, dao mu je jabuke i mir, a mir je danas postao luksuz koji si rijetko tko može priuštiti. No, kad bi noću, kad hrabrost nestane s prvim povjetarcem i kada čak ni psi ne misle da su dovoljno plaćeni da laju, on bi sjedio na trijemu, pušeći cigaru. Gledao je u mrak. Mrak je uzvraćao pogled, nešto što žena nikad nije učinila. Groblje iza kuće mu nije bilo izvor straha, bilo je to društvo, prijatelji koji nisu postavljali glupa pitanja, nisu mu krali vrijeme, nisu ga tjerali da vjeruje da je život bolji nego što je stvarno bio. Samo su tražili da ih ponekad spomene, a on je to rado radio. Jer, na kraju krajeva, što je čovjek, nego samo kandidat za podzemlje?

A opet, kad se sve zbroji, on bi rekao, “Sretan sam, brate.” I ti bi mu povjerovao. Jer sreća nije u onome što imaš, već u onome što ti ne nedostaje.

"Zvali smo ga Đoko. I ovo je istinita priča o njemu. Ako jednog dana prođete pored njegove kuće, vidjet ćete da je balvan i dalje tamo, ali raspucan od vremena, nosi tragove svih tih godina. A ako čujete šapat između jabuka, znajte, to je Đoko, razgovara s zmijom, traži ono što nikada neće naći, dok ga svijet polako zaboravlja."

Matija Gerić