Postoji taj trenutak kada ljubav pređe granicu između nade i tišine. On stoji na rubu svijeta, gledajući je, a ona je svjetlost na horizontu koju nikad neće dodirnuti. Njegovo srce je poput nebeskog tijela koje gravitira oko nje, a ona je zvijezda koja ga grije, ali nikada neće zasjati samo za njega. On postoji u njenom svemiru, ali ne u njenom središtu.

Svaki njen osmijeh prolazi kroz njega kao val svjetla koji se nikada ne zadržava, već ide dalje, svjetlucajući za druge. A on? On je sjenka tog osmijeha, trenutak koji nestaje prije nego što postane stvaran. Ne traži ništa, ne očekuje ništa, ali ipak voli. Njegova ljubav nije ljubav koja cvjeta, nego ljubav koja gori , tiho, neprimjetno, poput zvijezde koja polako umire u tami noći, a ipak zrači svoj posljednji sjaj.

Ona ne primjećuje njegovu bol, niti vidi prazninu koju ostavlja u njegovim pogledima. Za nju je on samo prolaznik, jedno od lica u gomili, jedan korak u njenoj svakodnevici. Ali za njega, ona je svemir. Nije to ljubav koju možete riječima objasniti, jer ljubav koju on osjeća nikada nije imala oblik ,ona je energija, suptilna, neuhvatljiva, prisutna samo u njegovim snovima.

I najtužniji dio? On zna. Zna da ona nikada neće pogledati u njega onako kako on gleda u nju. Ipak, ne prestaje je voljeti. Njegova ljubav nije ljubav koja traži da bude uzvraćena; ona je ljubav koja postoji jer mora postojati, jer bi bez nje njegov svijet bio potpuno prazan.

On nije tu da osvoji njeno srce, nego da osvoji svoj mir u toj boli. U tišini neuzvraćene ljubavi, on pronalazi duboku istinu: ljubav, prava ljubav, nije uvjetovana time da bude prepoznata ili uzvraćena. Ona je ono što te definira. On je, možda, nevidljiv za nju, ali je u svojoj ljubavi beskrajno stvaran.

I tako, on nastavlja voljeti. Ne čeka. Ne traži. Samo voli.

Matija Gerić