Neostvareni snovi često blistaju jače od ostvarenih, kao zvijezde što plešu na rubovima svitanja. Oni lebde na granicama misli, obavijeni maglom neizgovorenih čežnji.Poput šapata što nikada nisu dodirnuli zrak. U toj tihoj zori, ono što nismo dotakli postaje najfiniji vez na platnu vremena.

Svaka nada koja nije ostvarena ostavlja trag, poput kapljice u beskrajnom jezeru sjećanja. Gledamo prema tim udaljenim obalama i slutimo svjetove koje nisu stigli oblikovati naši koraci. Možda je ljepota baš u tome što ostaju kapljice, netaknute, čiste, vječne.

Neostvareno ne znači izgubljeno; ono titra u nama poput svjetla.Svjetla što treperi u prozorima naših duša. Kad oči zatvorimo, ono nas preplavi, pjeva tiho melodije koje nikada nisu bile zabilježene, ali odjekuju u nama poput uspomena iz života koji nismo živjeli.Te sjenke neostvarenog tkaju naše korake, nježno nas vodeći stazama snova koje nismo kročili, ali koji žive s nama.

U tihim večerima, dok svijeća titra na rubu tame, razgovaramo s tim neostvarenim svjetovima, kao da oni, unatoč svojoj neostvarenosti, nude odgovore koje još nismo pronašli u stvarnosti.Pitamo ih zašto nikada nisu prešli prag jave, a oni odgovaraju tišinom što grli srce jače od riječi. Možda bi njihova stvarnost bila teža od snova koje u nama ostavljaju. Možda su stvoreni da ostanu blistava obećanja, sjaj u očima što nas podsjeća da je ljepota u traženju, a ne u pronalaženju.

Neostvareni snovi nisu naše slabosti, oni su blagi vjetar pod našim krilima. Vode nas kroz vrtloge svakodnevice, blistaju u trenucima sumnje i podsjećaju nas da su i putevi koje nikada nismo odabrali jednako dragocjeni kao i oni kojima smo kročili.

Jer u srcu svakog čovjeka postoji taj tajni vrt, gdje neprocvale ruže nikada ne prestaju mirisati.

Matija Gerić