Ponekad mi se čini da su najdublje misli one koje nikada nisu izgovorene. Ostaju zaključane negdje u nama, skrivene poput zaboravljenih tajni, a opet, osjećamo ih cijelim bićem. Te neizgovorene riječi, one koje smo htjeli reći, a nismo uspjeli, uvijek nađu način da žive. I poput vjetra u krošnji starog drveta, one nastavljaju treperiti , tiho, gotovo nečujno, ali uvijek prisutne.

Drvo nosi mudrost vremena, poput tih neizgovorenih misli koje nisu otišle u zaborav, nego su se utkale u njegovo lišće. Svaki put kada vjetar prođe kroz grane, te riječi progovore na svoj način , kroz šapat prirode, kroz tišinu koja ima svoju priču. Možda ih više nikada nećemo izgovoriti, ali one neće nestati. Ostaju, vječno prisutne, podsjećajući nas na sve ono što smo jednom osjetili, a nismo mogli izraziti.

I dok gledam to staro drvo, osjetim kako svaka misao, svaka neizgovorena riječ ima svoje mjesto u univerzumu, nastavljajući živjeti, treperiti u lišću , zauvijek.

Matija Gerić