Ne ljubi ženu koja čita, jer u njoj su priče koje nemaju kraj. Njene misli šume kao vjetrovi u šumama o kojima nikad nisi sanjao. Kad te pogleda, njezine oči teku poput rijeka koje se ne ulijevaju u more, već u beskonačnost. Njezine riječi nisu izgovorene da te umire, već da te pokrenu , kao grmljavina prije oluje.

Ne ljubi ženu koja osjeća previše, jer ona nije žena, ona je stih. Njena radost se razlijeva poput svitanja, njena tuga je večer bez zvijezda. Kad voli, ona nije zemlja, već nebo koje grli sve što si ikad bio. A kad pati, njezina bol nije plitka rana, već rana u koju može stati čitav svijet.

Ne ljubi ženu koja piše, jer njezino srce je papir na kojem je svaki trag neizbrisiv. Kad napiše tvoje ime, učinit će ga težim od kamena, svetim poput zakletve, opasnim poput mača. Ona ne piše da bi zaboravila, već da bi se sjećala svakog daha, svake tišine, svakog pogleda koji je ikada podijelila s tobom.

Nemoj voljeti ženu koja misli, jer njezin um nije tiho mjesto. Ona razbija svijet na djeliće i slaže ga opet, drugačijim bojama. Njen osmijeh skriva tajne koje se ne otkrivaju, a njezine tišine govore više nego što bi htio čuti. Ona nije mirna luka, već brod koji uvijek traži otvoreno more.

Ako zavoliš ženu koja voli poeziju, znat ćeš što znači biti izgubljen. Njena ljubav je poput plamena: osvijetlit će ti put, ali ćeš se na kraju opeći. U njezinom svijetu nema polovičnosti , ona te cijeloga proguta, kao plima što nosi sve pred sobom.

Jer kad zavoliš takvu ženu, bilo da ostane ili ode, bilo da te grli ili nikad ne dotakne, njezin trag je neizbrisiv. Njeno ime postaje tvoja zakletva, njeno lice tvoj horizont. Od takve se žene ne bježi, ne povlači, ne zaboravlja. Takva žena te ne voli ,takva žena te mijenja.

I možda ode , ali ćeš je nositi u sebi, kao što zemlja nosi tragove vatre koja ju je oblikovala.

                                               " A ja bih, unatoč svemu, volio imati pokraj sebe jednu takvu, koja ima sve pomalo od toga. Jer možda se od takve žene nikad ne povratiš, ali s njom bi svaki trenutak bio kao svitanje: kratak, neuhvatljiv, ali vrijedan cijelog života."

Matija Gerić