Svijet se vrti u krugovima i dok stojim na rubu tih vječitih spirala, pitam se gdje prestajem ja, a počinje on , moj sin, Karlo. On je moj naslijeđe, moj odgovor svemiru i u njegovim očima ogledaju se svi strahovi i nade koje nosim na leđima, kao naslijeđene kovčege predaka. Dedina snaga, mamina nježnost, tatina tišina , sve je to u njemu, iako svijet ne zna kako to pročitati.

Mnogi misle da linija krvi mora biti ravna, neprekinuta, s urednim zarezima potomaka, kao stablo s granama koje se ne lome. Ali što kad se grana sagne prema tlu, obavije se oko debla i postane jedan s njim? Karlo je moja grana koja ne ide u visinu, već u dubinu, puštajući korijenje tamo gdje drugi ne vide plod. Svaki njegov pogled je zrno koje klija u mom srcu, svaka tišina odjek neizgovorenih riječi koje samo nas dvoje razumijemo. On je more u kojem se sunce ogleda, a ja obala koja svjedoči svakom njegovom plimnom valu.

Svijet se ponekad razlijeva kao tinta po vodi, širi se i izmiče, a nas dvoje plovimo na papirnatim čamcima koje samo ljubav drži na površini. Karlo je taj čamac, jedro koje napuhuje svaki njegov osmijeh i ja sam more koje ga nosi, iako ponekad more ne zna gdje završava nebo. Volim tu nejasnoću. U njoj nalazim sebe.

Neki kažu da je to kraj loze, kao da je naslijeđe samo stvar mesa i kosti. Ali Karlo nosi u sebi više od toga , on je pjesma koju svijet još nije naučio slušati. Njegov osmijeh je melodija tišine, a svaka suza kap koja oblikuje moje postojanje. A što ako nikada ne bude unuka koji će moje ime nositi dalje? Što ako se ime izgubi u vjetru, kao list koji padne u rijeku i nestane nizvodno? To nije važno. Važno je da rijeka teče, da Karlo diše i smije se. Da ja postojim uz njega. Da, možda će naše ime nestati, ali ljubav koju nosimo u srcima ostavit će trag koji nitko ne može izbrisati.

Ona koja ga je rodila, otišla je kao da nas nikada nije bilo. Možda je svijet za nju bio pretežak ili prevelik. Ljudi su me osudili, uperili prst i rekli da sam nešto što bi trebalo sakriti pod kamen. Ali kamen pod kojim me žele skriti, upravo je onaj iz kojeg niču cvjetovi Karlovih osmijeha. Ne žalim ni za čim. Mi dva sami, dovoljan smo svijet. Ponekad, kad Karlo zaspi, sjedim pokraj njega i osluškujem kako diše, kao da u tom ritmu nalazim smisao koji nitko drugi ne vidi. Njegov san je moje sidro, a svaka noć provedena uz njega svjetionik koji me vodi kroz oluje. I morem plovim, prateći zvijezde koje on crta dok sanja.

Pitam se što ostaje iza mene. Pogled na Karla daje mi odgovor. Možda svijet ne treba više takvih kao što je Karlo. Možda svijet nije spreman. Ali ja jesam. I dok god nas dva hodamo ovom zemljom, ona će biti ljepše mjesto. Karlo je moj vodič kroz ovu avanturu zvanu život. Ne znam koliko dugo će trajati, ali znam da svaka minuta vrijedi više nego što svijet može izbrojati. Vremena se stapaju u jedno i svaki njegov zagrljaj otvara vrata svjetova koje samo nas dvoje možemo razumjeti.

Ako netko sumnja u to, neka dođe. Mjesta ima. Učit ćemo ih kako se voli bez očekivanja, kako se šuti bez riječi i kako se svjetlost može pronaći i u najdubljoj sjeni. Neka znaju , ljubav ne boli, ljubav liječi. Karlo je moje sunce, ja sam njegova sjena i zajedno plešemo na rubu svjetlosti. Mi dva, naš svemir u dvoje, otvoreni smo za one koji žele osjetiti istinu života. Jer Karlo i ja , mi smo svemir u dvoje i to je baš onako kako treba biti. I tko zna, možda će netko, kročivši u naš svijet, shvatiti da ljubav nije ništa drugo nego dodir svile na koži vjetra.

Matija Gerić