Misli su poput buha, skaču s jednog uma na drugi, nesputane zidovima, granicama ili zdravim razumom. No, nisu sve buhe jednako gladne, niti su svi ljudi jednako podložni ugrizima. Neki će odmah početi češati se, širiti ih dalje u grozničavom nemiru. Drugi će samo odmahivati rukom, ne dopuštajući im da se ukorijene.

Svijet je roj, prepun misli koje nasrću, grizu, glođu. Vijesti, reklame, tuđa mišljenja , sve skače na nas, neumorno, bez predaha. Neki dani su poput epidemije. Ne znaš čija će te ideja prvi ugristi, čiju ćeš paranoju nenamjerno pokupiti. Teorije zavjere ulaze kroz pukotine uma. Lažni autoriteti kaplju kroz ekrane, a isprazne fraze lijepe se na kožu poput neugasivog svrbeža. Ponekad su tihi otrov, neprimjetni dok ne puste korijen. Ponekad su to hijene koje laju, deru se dok im ne prepustiš komad pažnje.

A onda dolazi TikTok. Algoritmi ne samo da puštaju buhe u prostor, već ih ciljano usmjeravaju, ravno u moždanu stabljiku. Bez filtera, bez predaha, bez milosti. Sekunda po sekunda, ugriz po ugriz, pažnja se troši, misli se oblikuju, svijest se mijenja. I prije nego shvatimo, nismo mi ti koji biramo misli. One su već izabrane za nas. Svjetlucave distrakcije, obloženih rubova, uvlače se pod kožu, dok se vlastite misli povlače u sjenu, ostavljajući za sobom tragove noktiju po podu svijesti.

Najvažnije pitanje ostaje: Koje misli odlučujemo nahraniti?

Jer gladne misli postaju čudovišta. Njegujemo li strahove i nesigurnosti, ubrzo postajemo njihova žrtva. Dajemo li moć ljepšim idejama, one rastu i donose svjetlo. Svijet će uvijek biti pun skačućih buha, ali nije svaka suđena da nas ugrize.

Čovjek nema luksuz izbjegavanja. Ili će gaziti ili će krvariti. Ako već mora osjetiti ugriz, neka bude onaj koji ga tjera da trči, umjesto onog koji ga ostavlja da trune.

Matija Gerić 

Ruža u Kamenu