Ljubav miriše na vatru. Na plamen koji guta zrak između dvoje ljudi, dok im srca tuku u ritmu koji nijedna kiša ne može smiriti. Na prste koji se traže u mraku, na kožu užarenu, kao da nije stvorena za ništa osim tog dodira. Miriše na dim, ali onaj koji jedva pronalazi put, što ostaje u odjeći kao sjećanje, neizbrisivo, ali tiho. Nije to dim koji guši, već onaj što samo polako nestaje, poput misli koje klize iz glave, iako ih ne možemo zaboraviti.

Kada netko kaže da ljubavi nema u njegovom životu, dovoljno je da zatvori oči i oslušne mirise što kruže oko njega, nesvjesni, a ipak uvijek prisutni. Ne treba ništa više, samo tišina i spremnost da se osjeti. Ljubav nije u riječima, ni u tragu što ostane u svjetlu dana. Ljubav je u onim trenucima kad ne znaš je li to što osjećaš stvarno, ili samo privid, onaj treptaj koji se pojavi među sjenama, pa nestane.

Ljubav miriše na maglu ujutro, kad sve oko tebe postane nejasno, kad ti se čini da ni tvoj korak nije tvoj. Miriše na smijeh što treperi pod suncem, na kožu koja osjeća toplinu, na miris zemlje koja zadrhti nakon prve kiše. Miriše na pekmez, na prste koji se lijepe, na šljive i marelice što dolaze iz bakinog dvorišta.

A ponekad, ljubav miriše na nešto kiselo, na limun, na ono što ostavlja trag, na usne koje postanu tvrde, na riječi koje nikada nismo smjeli izgovoriti.

I sve to nosimo sa sobom, jer ljubav, ona koja je prava, nikada ne nestaje. Ponekad mislimo da je otišla, da je više nema, ali ona nije nestala. Ona je tu, uvijek prisutna, tek se sakriva, čeka, u tišini. Jer ljubav, kad odlazi, ostavlja miris hladnog jastuka, kožu bez dodira, praznu prostoriju gdje je nekada stanovao tuđi dah.

I ipak, čak tada, ona ne nestaje u potpunosti. Miris nje ostaje, u onim tragovima što su ostali, u nečemu što nije nestalo, što čeka da ponovo iznenadi, da se vrati u nekom nepoznatom trenutku. Jer ljubav, ma koliko tiho nestajala, nikada ne prestaje mirisati.

I svaki put kad pomislimo da je nema, ona će se vratiti i ponovno ćemo je prepoznati i namirisati !

Matija Gerić