Bio je to čovjek, izranjavan u ljubavi na sve moguće načine. Bio je varan, ismijavan, ogovaran, ponižavan, nema što mu sve nisu učinile. Ako postoji olimpijska disciplina u razbijanju iluzija, on je bio osvajač zlata. Srce mu je bilo poput starog kožnog kofera, previše puta bačenog, pregaženog i zakrpanog, ali nekako se još držalo na okupu. Zakleo se, nikada se više neću zaljubiti. Nikada! Opirao se, nije se dao, ljubav je bila luksuz za one koji nisu prošli kroz nju kao kroz minsko polje. A onda, ona. Neplanirana, tiha, ali uporna poput kiše koja na kraju probije i najtvrđi kamen. Polako i sigurno uvukla se u njegovo srce i dugo, predugo, ostala podstanar, a što je najgore, nije plaćala stanarinu. Nije ni znao da je tamo sve dok se nije počeo buditi s mišlju na nju i tonuti u san na isti način.

Jednom je tako lagano prošetala do njegovoga srca, ne tražeći dopuštenje, ne ostavljajući tragove, tek svoju prisutnost. Od tada, nije znao kako je, je li pala noć ili sviće dan, je li sanjao ili živio. Sve je postalo obojeno njome, kao da je postala os svake njegove misli, svjetlo kroz koje je gledao svijet. Bila je nenametljiva, ali prisutna, poput vjetra koji ne vidiš, ali ga osjetiš na koži.

Kad bi je ugledao, osjetio bi trzaj negdje duboko u sebi. Kao da ga netko u prolazu probode tankom iglom, taman toliko da ga uzdrma, ali ne dovoljno da se požali. Njihovi pogledi povremeno bi se susretali, kratko, nesigurno. Svaki put činilo mu se da je uhvaćen na djelu, kao da mu je pročitana misao.

I onda bi on, bez riječi, zaronio u svoju nesigurnost.

„Možda sljedeći put...“ pomislio je, ali nikada nije izgovorio.

Nije je zvao. Ime bi bilo suviše konačno. A ona? Ona je bila prisutnost koja se osjećala, ali nije izgovarala. Nešto između stvarnog i nestvarnog. Nije bila plamen, nije bila iskra, bila je ona vrsta topline koja grije, ali prijeti da te proguta. A on? On je bio običan smrtnik koji je s njom dijelio isti prostor, ali nikada istu stvarnost.

Dok je on promatrao, svijet joj je bio živ. Smijala se, ponekad glasno, ponekad tiho, ali uvijek prirodno, kao da je život bio samo lijepa igra. Njezini su pokreti bili brzi, neuhvatljivi, dok su njegovi ostajali usidreni u mjestu. Bila je svjetlost u pokretu, a on, sjena na zidu.

Kad bi pokušao da joj priđe, svemir bi mu podmetnuo nogu. Riječi bi mu presušile na usnama, ili bi izgovorio nešto toliko nespretno da bi se kasnije danima kajao.

U njezinoj blizini osjećao se kao dijete koje prvi put dodiruje svijet, nesigurno, opčinjeno i pomalo izgubljeno. I čekao je... čekao je nešto. Dodirom ili riječima, nečim što bi razbilo ovu napetost u zraku, onu koja nije popustila.

Na stolu pokraj njega često bi stajala šalica kave. Miris njezina prisustva, toplina koja se povlačila s vremenom, podsjećali su ga na riječi koje nikada nisu pronašle svoj put do nje. Gledao bi kako para blijedi, baš kao i prilike koje je propuštao.

A onda, slučajni dodir. Prilikom predaje kave, prsti su im se dotaknuli. Ništa više od toga, ali sve više od toga. Toplina joj je bila oštra, poput svjetla koje zaslijepi u sumraku. Osjetio ju je danima nakon toga, kao da mu je koža zapamtila nešto što razum nije smio priznati.

A onda, jedan trenutak, trenutak u kojem se svijet prelomio. Napravio je nešto za nju, sitnicu, ali onu koja joj je izazvala iskren osmijeh. Oduševljena, bez premišljanja, zagrlila ga je. I tada, tada je osjetio njezinu moć, njezinu toplinu, njezin plavi pogled koji je sijevnuo kroz njega kao munja. Nije ni shvatio da je upravo tog trenutka krenuo taj cirkus, to ludilo što se kovitlalo u njemu. Kao oluja što je dugo čučala na horizontu, čekajući pravi trenutak da se razbukti.

Ohrabren tim trenom, odlučio je napraviti još jedan korak. Napravio joj je cvijet, ružu od metala. Prsti su mu drhtali dok je oblikovao svaki listić, prenoseći svu ljubav u taj hladni materijal, nadajući se da će ona osjetiti toplinu u njemu. Nosio ju je u džepu, ali kada ju je ugledao, osmijeh mu se zalijepio za lice, dok su mu ruke ostale nepomične. Strah je bio jači. Ruža je ostala u džepu, a on, u svojoj sjeni.

Mada je više ne viđa, volio ju je gledati dok hoda. Sve na njoj. Ostala je tamo gdje je i bila, podstanarka u njegovom srcu. Znao je, zakleo se da više nikoga neće pustiti unutra, a ona je ušla i, što je najgore, sve uredila po svojoj volji.

I pisao joj je pjesme. Objavljivao ih, nadajući se da će doći do nje. Nije ih shvatila ili možda, možda ih je shvatila, ali se pravila kao da nije. U njegovom srcu, sve to nije smetalo. Jer on ju je volio bez da je bila njegova. Koliko bi je volio, da je bila njegova? Ta pomisao bila je nešto između sna i stvarnosti, poput onog sna kojeg nosimo u srcu, a nikada ga ne možemo dostići.

Ona ga je primijetila. Znala je. Ali šutjela je, jer je i njoj bilo draže da ljubav ostane u sjeni, tamo gdje ne može umrijeti.

No život nije priča iz knjige, a on nije bio junak koji na kraju pobjeđuje strah. Dani su prolazili, a on je i dalje ostajao isti, kao netko tko nije znao kada će stati s čekanjem. Promatrao ju je iz sjene, ali nije bio siguran je li to bila samo njegova sjenka koja je ostajala tu, ponavljajući neumoljivo svaki trenutak.

Sat na zidu odbrojavao je svakog trenutka. I kava se hladila, baš kao i njegov svijet.

A srce? Srce mu je sada bilo poput starog kožnog kofera, samo što je ovoga puta bilo otvoreno i prazno, razvaljeno od težine onoga što nikada nije bilo.

Jer ponekad, najljepše ljubavne priče nisu one koje se dogode, već one koje žive u tihim trenucima, u svemu što je ostalo neizgovoreno.

Matija Gerić