Ljubav je vrtlog tišine i šapata, prostor gdje riječi prestaju biti dovoljne, a geste postaju jezik. Ona nije prolazna emocija koja sagori poput šibice, već žar koji tinja duboko, hrani se snovima i strahovima. Ljubav nije za one slabog duha jer ona traži da staneš pred zrcalo svojih nesavršenosti i pogledaš ih bez srama. Traži da se boriš ne protiv drugih, već protiv sebe, svojih iluzija i oklopa.

Ego je prva prepreka, poput sjenke koja pada na svjetlo srca. On nije neprijatelj, već iskušenje , poziva te na sigurnost, na poznato. Ego ti šapuće: "Ne otvaraj se, budi oprezan. Bolje je biti sam nego povrijeđen." Ali ljubav je suprotnost egu, ona je koračanje kroz vlastiti strah, skidanje slojeva koji te štite i otkrivanje nečeg većeg od tebe. Zamislite ljubav kao most sagrađen od stakla, krhak, ali dovoljan da izdrži težinu dvoje ljudi koji se na njemu sreću. Samo oni koji se usude stati na taj most osjete što znači biti potpuno živ.

U ljubavi nema pobjednika ni poraženih. Ona je ples u kojem koraci nisu uvijek sinkronizirani, ali muzika nikada ne prestaje. Dvoje ljudi koji uče, padaju i ustaju zajedno. Sjetite se pogleda koji ne traži objašnjenje, ruke koja ostaje pružena unatoč odbijanju. Ljubav nije kavez u kojem ptica pjeva jer mora, već otvoren prozor kroz koji odlazi i vraća se, slobodna jer zna da pripada.

Sjetite se trenutka kad ste stajali na kiši, a netko vam je tiho prebacio kaput preko ramena, ne tražeći zahvalu. Ili dana kad ste bili izgubljeni u gužvi vlastitih misli, a ruka na vašem ramenu donijela je tišinu i razumijevanje. Ljubav su ti sitni, neizgovoreni trenuci koji stvaraju temelje za nešto veće, nešto trajno.

Suprotno je mržnja. Mržnja je jednostavna. Ona je poput plamena koji bukti i sagorijeva sve pred sobom. Ali ljubav? Ljubav je poput rijeke koja se probija kroz stijene, uporna, nježna i nezaustavljiva. Voljeti znači prihvatiti kaos, prihvatiti nesavršenstvo i u njemu pronaći savršenstvo trenutka. To nije bijeg od stvarnosti, već njeno najdublje prihvaćanje.

Voljeti je hodati kroz maglu ne znajući gdje ćeš stići, ali s vjerom da svaki korak ima smisla. To je pružiti ruku ne očekujući da će te netko uhvatiti, već zato što želiš podijeliti svoju težinu. Ljubav je čin stvaranja , nečeg što prije nije postojalo. Ona je more u kojem se ego rastapa, a duša sjaji , ostavljajući trag svjetlosti na putu. Ljubav znači biti dovoljno jak da budeš ranjiv, dovoljno mudar da budeš budala za onog koga voliš.

Biti voljen znači postati dom za nečiju čežnju. Voljeti znači sagraditi taj dom u sebi i otvoriti vrata, ne bojeći se što će unutra ući. Jer ljubav, ona prava, nije nešto što posjeduješ , ona je prostor u kojem oboje postajete više nego što ste ikada mogli biti sami. I možda je najljepša ljubav ona u kojoj, na kraju dana, shvatiš da su svi padovi, svi strahovi i svi mostovi vrijedili zbog tog osjećaja , biti dio nečega što te čini potpunim. Kao što rijeka na kraju svog puta pronalazi more, tako i ljubav uvijek pronađe svoj mir.

I kada posljednja riječ utihne, kada svijet ugasi svoja svjetla, ljubav ostaje. Možda je to ruka koja dodiruje tvoje lice u noći ili glas koji ti šapuće da će sve biti u redu. Možda je to samo sjena prošlih trenutaka, ali dovoljno snažna da osvijetli cijelu vječnost.

Jer na kraju, ljubav nije ni ti ni ja, već prostor između nas gdje postajemo jedno , dom u kojem vrijeme prestaje, a svjetlost nikada ne blijedi.

Matija Gerić