Razlike među nama su rijeke koje teku kroz divlje klance i tihe doline, oblikujući lice svijeta. Svaka nosi svoju bistrinu i svoje mutne vode, ali na kraju, sve se slijevaju u isto more. Da nije tih rijeka, more bi bilo nijemo, bez glasa, bez sjećanja.

Svaki čovjek u sebi nosi svemir , prostran i neuhvatljiv, prepun zvijezda i tame, kaosa i ljepote. U svakom od nas gori neka tajna svjetlost, svaka drugačije treperi, ali upravo ta raznolikost čini nas ljudima, djecom svemira. I zbog toga nitko nije bolji, ali niti gori od ikoga drugoga. Svi u sebi nosimo nemir i strast, onu tihu vatru što nas pokreće i vuče naprijed, čak i kad ne znamo kamo idemo.

Ljepota različitosti počiva u šutnji između misli, u onom neizgovorenom što titra u pogledu kad se susretnemo. Kao šuma gdje svako stablo raste u svom pravcu, a ipak sva zajedno drže nebo na svojim granama. Niti jedno ne nosi istu sjenu, ali svaka sjena pripada šumi.

Gledamo ljude kao zvijezde na dalekom nebu , svaka gori svojim plamenom, neke drhte u tišini, druge osvjetljavaju mrak s nekom tajnom snagom. Nebo ne bi bilo nebo kad bi sve sjale istim žarom. Kakav bi to svijet bio kada bi svi bili isti? Svijet bez odjeka, bez dubine. A ovako, u moru različitosti, uvijek se nađe bisera , onih sanjara što se usuđuju plivati protiv struje i donositi svjetlost tamo gdje je nema.

Ponekad nam razlike izgledaju kao zidovi, ali kad se približimo, vidimo da su to vrata. Vrata iza kojih svijet diše u bojama koje nismo poznavali i svaka nova boja tiho ulazi u naše srce, proširujući ga. Kroz ta vrata učimo hodati bez straha, ostavljajući predrasude kao sjene koje otpadaju s nas na svjetlu novog razumijevanja.

Različitost nije nesklad , to je glazba u kojoj svaki ton ima svoje mjesto. Oko nas odzvanja orkestar jezika, običaja i snova, i sve se prepliće u pjesmu koja nosi ime svijeta. Svaka nota čini sklad, svaka melodija nosi težinu svojih korijena.

Na kraju, razlike ne nestaju. One ostaju, kao vjetar što oblikuje stijene, kao tragovi sunca na licu vode. Svijet nije platno ravnih linija, već divlja oluja boja i sjena. U tom vrtlogu rađa se snaga koja nas drži na okupu , jer svijet koji nije raznolik, ne može opstati. Mi smo ti koji svojim različitostima stvaramo to remek-djelo i bez nas ono bi ostalo nedovršeno, nijemo pred ljepotom koju nosi ta šarenost ljudske duše !

Matija Gerić

https://mgeri.substack.com/