Ljudi me umaraju. U posljednje vrijeme, sve dublje i teže. Pričaju o pravdi, o zakonu, o pravilima. Traže ih za sebe, nespretno, gorljivo, kao da je to jedini način da dišu. No, kad ti isti zakoni traže nešto od njih, kad dođe trenutak da se poklone pod težinom svojih postupaka, onda se javljaju jadikovke, jadne i zgužvane kao opržena koža.

Prijatelj moj, onaj što je duže na cesti nego na zemlji, sad se ljuti jer mora platiti kaznu za prebrzu vožnju. Pravda, kaže, nije ista za sve. A zar nije znao pravila igre? Što je mislio, da će ga kazna zaobići, kao što je i on sam zaobišao sve ono što bi mu moglo doći na naplatu? Drugi se žali, kaže kako se bez poznanstava ne može do posla, ali ni riječ nije rekao kad je dobio svoj kroz vrata koja ne postoje na papirima. Kroz veze, kroz umijeće manipulacije , bez riječi, bez stida,koji sada sam taj sustav iz prikrajka,prezire.

Kukaju svi, govore kako je narod neodgojen, kako je pristojnost zaboravljena, kao da je otisnuta na drvetu prije mnogo godina. Ali, kad dođe trenutak, kad se treba pomaknuti s puta, ustati starcu u autobusu ili jednostavno utihnuti dok netko drugi, u tišini, radi svoj posao , nikoga ne zanima. Njihova riječ je teža od tišine, a njihova tišina ima težinu samo dok drugima ne smeta.

Empatija? Lijepa riječ na papiru, lijepa dok se ne mora nositi.

I evo ti jedan, ljut, bijesan, dok udiše zrak kao da je prepun nesreće. Kaže da ga država ne pušta da diše, da mu nije dopušteno postojati. A nepravda je, kaže, što je odalamio susjeda metalnom šipkom, nasred ceste. Pitam se, kako bi on volio svijet u kojem je najnormalnije uzeti pravdu u svoje ruke, a drugima ostaviti samo kožu i prah. Strašno je, kaže, zamisli, da živiš u društvu gdje nije poželjno mlatarati željezom po tuđim glavama. Ne daj Bože da čovjek mora riješiti sukob razgovorom, umjesto hladnim metalom.

I tako stojim, slušam ga i pitam se, što bi bilo kad bismo svi odlučili uzeti pajser, šipku, nož, pa krojili pravdu po vlastitom nahođenju? Kakav bi to svijet bio? Svijet u kojem bi svi, bez obzira na to što je ispravno, presuđivali drugima? Ne bi to bila pravda, to bi bila divljaština. Možda i to zapravo neki traže. Možda im kaos u srcu daje snagu da misle kako im je dopušteno krojiti sudbine drugih.

A nije li licemjerno? Ljudi hoće red, ali samo ako im ide u prilog. Hoće pravdu, ali samo kad im se sudi blagom rukom. Hoće zakon, ali samo kad ih štiti. A kad im zakon zatraži nešto zauzvrat, kad odgovornost postane preteška za nositi, onda su svi žrtve, svi smo mi žrtve, a sustav je taj što ne valja.

Ali nije sve crno. Ima i onih koji se ne daju kupiti, onih koji biraju poštenje i kad nije uopće na cijeni. Oni su rijetki, ali postoje. I baš njihova tišina nosi snagu, jer pokazuju da pravila nisu mrtva slova na papiru, nego nešto živo, ako ih netko odluči poštovati. Oni nisu naivni. Ne, nisu slabiji. Oni su dokaz da sustav nije nešto što je nepopravljivo, nego nešto što se oblikuje svakim našim korakom.

Naravno, ništa nije jednostavno. Neki nisu pokleknuli iz pohlepe, već iz očaja. Kad sustav stegne obruč, kad su opcije loše ili još gore, teško je ne potražiti prečice. No svaki put kad popustimo, kad kažemo „Svi to rade“, podržavamo sustav koji nas guši. Jer sustav nije nešto daleko, nešto nevidljivo, nešto tamo iza vrata. Sustav smo mi. Ti, ja, svi oni koji svakog dana s našim odlukama hranimo ono što nas muči.

Ti si sustav kad novčanicu guraš u ruku prometnog policajca, pa se žališ kad te kazni još i strože. Ti si sustav kad liječniku nosiš bocu viskija, a u omotnici mu ostaviš novac. Ti si sustav kad moliš profesora da tvom djetetu progleda kroz prste, pa se kasnije čudiš što dijete ne zna ni osnovnu matematiku. Ti si sustav kad nađeš tuđi telefon na klupi i umjesto da ga vratiš, prodaješ ga.

I ti si sustav kad okreneš glavu dok nekog maltretiraju, dok ga vrijeđaju, ismijavaju, zlostavljaju. Možda ćeš se čak i priključiti, jer je to sigurnije. Jer to nije tvoj problem. A vjeruj, kad se nađeš u tom istom redu, iznenadit ćeš se kad ne prođeš bolje od onih koje si prešao.

I, da ne bude zabune, nismo svi isto krivi. Neki su samo kotačići u igri koju su moćniji već odavno postavili. No svaki put kad opravdavamo svoje sitne prijestupe, pomažemo održavanju pravila koja nas guše. Svaki put kad šutimo, jer je lakše i jeftinije, podržavamo ono što bismo inače nazvali nepravdom.

A najsmješnije od svega? Kad ljudi kažu da bi poštenog nalaznika „počastili“, kao da je poštenje rijetka vrlina koju treba nagraditi. Kao da poštenje nije temelj, kao da to nije nešto što bi trebalo biti obično, pravilo, a ne iznimka.

Pa jesmo li doista došli do toga da nas osnovna pristojnost toliko fascinira?

Zato, prije nego što se sljedeći put požališ na sustav, pogledaj se u zrcalo. Ako sustav ne valja, onda si ti njegov dio. No ako odlučiš biti bolji, ako ne pristaneš na prečice i sitne laži, ako se ponašaš kako treba čak i kad nitko ne gleda, tada si i dokaz da se stvari mogu promijeniti.

Jer riječi su samo vjetar, ali djela ostavljaju trag.

Matija Gerić