Ponekad, Karlo i ja legnemo na pod , krevet, kauč, ili jednostavno na hladnu zemlju. Gledamo prema gore, u prazninu stropa ili beskrajne plave visine kroz prozor i zamišljamo. Kako bi to bilo letjeti? Razvlačimo mogućnosti pred sobom, kao beskrajne vrpce snova. Letjeli bismo u vlastitim avionima, onima s krilima od željeza ili možda kao Petar Pan, slobodni i bezbrižni, uzdignuti samo snagom mašte.

Naši scenariji su grandiozni , zračne bitke koje paraju oblake, napadi vanzemaljaca što se roje iz dubokih prostora svemira. Svijetovi se ruše i rađaju u našoj mašti, a smijeh i vriska ispune prostoriju. Naša igra se širi poput vjetra, noseći nas daleko od stvarnosti, u nebo koje sami stvaramo.

I upravo tada, dok smo nepomični, rastopljeni u svijetu svojih fantazija, naš pravi neprijatelj prilazi. Tiho, lukavo, poput lopova u noći. Osjetimo ga tek kad je prekasno , kada je već nasrnuo na nas. To nije vanzemaljac, ni nevidljivi neprijatelj iz našeg zamišljenog svijeta. To je Bubi, naš vjerni pas, koji u svakom našem letu vidi priliku za svoju igru.

Bubi je nevjerojatno vješt u tome da nas iznenadi. Njegov napad dolazi u obliku neumornog lizanja, toplog i vlažnog jezika koji pokušava uhvatiti svaki djelić kože, poput oluje koja ne posustaje. Njegove šape, blage, ali uporne, pritiskaju nas, dok njegove uši, poput antena, hvataju svaki naš smijeh i vrisak. Mi, piloti i heroji svemirskih bitaka, pretvaramo se u mete za nezasitan jezik koji nas pokušava "prozvakati" kao da smo najukusnije stare čarape.

I tada, naš let se prekida. Bijeg postaje jedina opcija , spuštamo se iz svog neba na zemlju, jurimo preko sobe dok se naš nepobjedivi neprijatelj, veseo i neumoran, smije svojim psećim osmijehom. Naš svijet snova pada u drugi plan, ali ne nestaje.

Jer, dok Bubi neumorno trčkara za nama, nešto mi prolazi kroz misli. Možda nam let nije potreban. Možda je sve što trebamo već ovdje, na zemlji, u ovom trenutku u mašti koju dijelimo, u smijehu koji odjekuje, u toplini koja nas grije i u ljubavi koja je uvijek tu, skrivena u očima djeteta i repu psa.

Ne treba nam nebo. Naše nebo je upravo ovdje, pokraj nas, u našim igrama i zagrljajima, u toplim jezicima koji nas progone i u srcima što lete više nego što bi to ikada mogla krila od željeza.

Matija Gerić