Laž nema oblika, nema granica. Ona je poput otrova, tiho klizi kroz pukotine života, nevidljiva, ali smrtonosna. Koliko puta sam čuo opravdanja "nije trenutak za istinu, lakše je lagati, manje boli." A kad se ta laž raspukne, kao prezrela voćka, izlijeva gorku istinu koja nagriza povjerenje. Tada te ljudi ne gledaju više istim očima. Svaka tvoja riječ, svaki tvoj pokret postaje sumnjiv. Laž se razraste u svakom kutku tvoje biti, poput virusa koji ne bira domaćina, a tvoje su "dobre namjere" ostavljene da trunu na smeću zaboravljenih opravdanja.

Ne postoje male laži, samo bombe s odgođenim paljenjem. Misliš da ih kontroliraš, ali eksplozija je neizbježna U tom trenutku, ne znaš je li veći gubitak ono što si slagao ili ono što si izgubio zauvijek , povjerenje, čist pogled u oči, ili možda, dio sebe. Jer kad se jednom navikneš na tamu laži, svjetlost istine više ne izgleda tako čista. Završavaš na istoj hrpi s onima čija je duša već davno pocrnila, nesvjesno hodaš stazom s koje povratka gotovo da i nema.

Svijet je postao kazalište apsurda. Laž je postala valuta, ljudi trguju osmijesima, prodaju uvjerenja, a svi su glumci u farsi koja više nikome nije smiješna. Svugdje gdje pogledam, vidim puste maske i prazne riječi. Otvorim novine , laž. Pogledam vijesti , laž. Svaka nova informacija samo je drugačija nijansa iste obmane. Kao da je cijeli svijet upao u hipnotički trans, svi tapkaju u mjestu, ponavljaju iste laži, uvjereni da je to stvarnost.

Gledam tu predstavu, slušam kako svijet oko mene bruji i osjećam se kao jedini koji vidi istinu. Možda je to prokletstvo , kad vidiš previše, kad čuješ previše, postaneš svjestan koliko su svi oko tebe zaslijepljeni. Oni pričaju o "važnim stvarima", ponavljaju mantre o "istini", a zapravo hodaju po žici laži koja prijeti da pukne. Ne pitaju se, ne istražuju. Samo gutaju što im se servira, dok istinska stvarnost ostaje zakopana, daleko od njihovih misli.

I tako, povlačim se u tišinu. Tamo gdje laži ne mogu doprijeti, gdje su svi glasovi daleki odjeci svijeta kojem više ne pripadam. Tišina postaje utočište, mjesto gdje zora nosi barem privid istine. Ali i ta tišina… ponekad je previše mirna. Kao zatišje pred oluju. Tamo gdje je tama još dublja, gdje sunce izlazi, ali bez boja. I možda, baš u toj tišini, nešto čeka.

Jer istina, koliko god potisnuta, uvijek negdje vreba.

Matija Gerić