Slomljeno srce, to nesretno biće koje ni u trenutku najdublje tame ne odustaje od traženja izlaza , uvijek nađe svoj put, bez obzira koliko bio zbunjujući i zamršen. I tako nađe birtiju. Ne kroz vrata, nego kroz magloviti sloj sjećanja i pokvarenih obećanja, ona se pruža pred tobom, poput nevidljive potrage, gotovo kao suptilni trenutak tišine koji poprima oblik. Tamo, u birtiji, bol izlijeva svoje razočaranje u čaši crnog vina. Boja vina je krv u kojoj plutaju svi naši nesuđeni životi, svi naši neizgovoreni bolovi. Ovdje melodija ne zvuči kao pjesma, ona je samo fragment, ostatak zvuka koji se pokušava održati u tom beskrajnom okruženju tišine, dok se mi predajemo ovoj igri apsurda.

Birtija postaje prostor gdje su svi ostavljeni zajedno. Tamo se sklanjaju oni koji su ostavili sve vani, koji više nemaju nikakvu formu, samo ljušture, bore koje nisu vidljive na licu, ali su tu, skrivene u potisnutoj tišini. Ispod tog nevidljivog pokrova svijeta, gdje svi još uvijek čekaju , na što, to ni sami ne znaju. Jer vani su rane , uvijene u svjetlo, u okrutnu stvarnost koja ne zna oprostiti, ne zna zaboraviti. Vanjski svijet je poput laži koju ne možemo zaustaviti, poput lažnog osmijeha kad je srce već mrtvo. Ovdje, u birtiji, lakše je podnijeti.

Netko će, opijen vlastitim postojanjem, iznenada izdahnuti ime onoga koga je izgubio, onog koga je zaboravio dok je još vjerovao da svijet nije samo otisak pepela na stolu. Taj izdah nije samo zvuk, nije samo trenutak ni krik; on je težina svih uništenih nada, odjek svih promašenih snova. U tom trenutku, ogledalo ne pokazuje samo oblik lica. Ne, ono je vladar tišine, majstor refleksije. U njemu se ne vidi samo čovjek, nego i sve što on nosi , pogled koji se urušava, sjenka koju je stvorila samoća, ponor koji je nastao u njegovoj duši.

Glazba, kao gorka kiselina koja probija kroz dim i miris tjeskobe, nosi u sebi ne samo valove tuge, već i neku čudnu pjesmu koja ne odražava svjetlost, nego borbu protiv tame. Svaka nota vuče nas prema dnu, prema onom mjestu gdje je bol najveća, gdje je jedina stvar koja ostaje , istina, sirova i neugodna, ali u tom svom neuhvatljivom obliku najiskrenija.

Čaša, ta obična čaša koja nas drži za ruku, nije samo čaša. Ona je nekakav kovčeg, spremište za sve što smo zaboravili, što nismo uspjeli izraziti, za sve ono što ne smijemo nositi natrag u svijet vani. U njoj plivaju suze, ali i nade koje su pukle kao staklo, ostavivši samo krhotine, samo tužno prisjećanje.

Birtija nije prostor u kojem se jednostavno živi. Ona je nešto više , neonski svjetionik u noći, signal za brodolomce, one koji su se predali, ali i dalje hodaju, tražeći smisao u tišini. Ovdje, između dima i vina, ona postaje mjesto gdje se sve raspada i ponovno sastavlja, mjesto gdje ljubav ostavlja posljednji trag “ otisak na dnu čaše” , koji nikada ne nestaje, ali ni nikada ne liječi.

Matija Gerić